(XV. nedjelja kroz godinu, godina 2025.)
Evanđelje: Lk 10,25-37
U ono vrijeme: Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio. To čini i živjet ćeš.«
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče: »Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ’Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«
Homilija:
„Učitelju, što mi je činiti da baštinim život vječni?“ pita zakonoznanac Isusa. Iako mu je on ovo pitanje uputio, kako je zapisao evanđelist Luka, s ciljem da ga iskuša, u njemu možemo iščitati duboku zapitanost svake ljudske duše. Život vječni je pojam koji jezikom vjere izriče puninu života, smisao, mir, radost, sreću, sve ono za čim čovjek u najdubljim dubinama svoga bića teži. U najširem shvaćanju te riječi možemo kazati da svaki čovjek, pa i nevjernik, duboko u sebi teži za životom vječnim, i da se pita, ako ne svjesno, u podsvijesti sigurno, što mi je činiti da ga baštinim.
Isus dolazi među nas da odgovori upravo na tu našu najdublju zapitanost. Život vječni nalazi se samom središtu njegova navještaja. On ga još naziva kraljevstvo nebesko, Božje kraljevstvo, zajedništvo u Očevoj kući, nebeska gozba…
Prispodoba o milosrdnom Samarijancu nije samo topla priča koja ima za cilj potaknuti nas na ljudsko milosrđe. Ona prije svega izriče duboku dramu cijelog čovječanstva kojem beskrajno milosrdni Bog po svom Sinu pritječe u pomoć, da ga privede u svoje kraljevstvo.
Ona je prikaz ljubavi koju Bog pram nama iskazuje po svome Sinu i na koju sve nas poziva da bismo pravo živjeli. Naime, kada je zakonoznanac odgovorio na Isusovo pitanje: „Što piše u Zakonu?“ navodeći zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu, Isus mu je kazao: „Tako čini i živjet ćeš!“ To hoće kazati da nagrada za život po zapovijedi ljubavi nije samo život vječni, koji nastupa nakon zemaljskog života, nego je to jedini način na koji već sada i ovdje možemo pravo živjeti. Živimo samo onda kada živimo po Božju. A kada ne živimo po Božju, tada ne živimo. Tada smo mrtvi. Ne tijelom, naravno, nego dušom. Duša živi samo onda kada živi prema zapovijedi ljubavi.
Za pravo razumijevanje ove prispodobe dobro je imati u vidu zemljopisni položaj Jeruzalema i Jerihona i njihovo simboličko značenje. Jeruzalem, smješten u Judejskom gorju, bio je za Židove sveti grad. Hram u njemu bio je privilegirano mjestu susreta čovjeka s Bogom. Jerihon, sasvim suprotno, bio je grad drevne civilizacije, smješten u plodnoj dolini u blizini Mrtvoga mora te grad grijeha i poganstva. Put iz Jeruzalema u Jerihon, dug oko 25 km s visinskom razlikom od gotovo 1000 m, vodio je kroz surov pustinjski krajolik. Taj put je bio iznimno opasan, jer su u njemu razbojnici imali savršeno područje za postavljanje zasjeda, pljačke i skrivanje.
Naš zemaljski život može se prispodobiti putu između Jeruzalema i Jerihona, između svetog grada i podzemlja, između milosti i grijeha, između života s Bogom i života u sjeni smrti. Unesrećeni putnik predstavlja paloga Adama, koji je napustio zajedništvo s Bogom misleći da će tako ostvariti božanski život. On također predstavlja cijeli rod Adamov, svakog od nas koji se nalazimo na putu između neba i podzemlja.
Svećenik i levit predstavljaju starozavjetnu religioznost, koja se svela na puko izvršavanje obreda i pravila. Oni zaobilaze unesrećenog, jer bi doticanjem okrvavljenog postali nečisti. U njima otkrivamo kako religioznost zakona nije imala snagu spasiti čovjeka iz njegove grješne unesrećenosti. Isus, koji nam se ovdje predstavlja u liku milosrdnog Samarijanca, svojim životom platio je cijenu našeg spasenja. Čovjek Adam grijehom je otpao iz zajedništva s Bogom. Isus, Sin Božji, silazi s nebesa za palim Adamom, ulazi u našu grješnost da nas iz nje izbavi. On s učenicima upravo preko Jerihona putuje u Jeruzalem, gdje će se dogoditi njegova spasenjska muka. Na taj način on vraća pali svijet natrag u sveti grad, u zajedništvo s Bogom. U njemu je Bog, piše sv. Pavao, nastanio svu Puninu te uspostavivši mir krvlju križa njegova, izmiruje sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima (drugo čitanje). Isus je novi i savršeni veliki svećenik, koji ne zaobilazi ni jednog grješnika, nego mu prilazi da ga izliječi i izmiri s Bogom. Po njemu se sam Bog prigiba nad sve naše boli i patnje, nad naše rane i slabosti, da ih povije i izliječi. Ulje i vino, kojima Samarijanac povija rane nesretniku, označuju njegovu sakramentalnu milost. Nju nam Bog po Crkvi stavlja na raspolaganje da već sada iskusimo njegovo spasenje na svom zemaljskom hodu. Gostinjac je slika Crkve, mjesto oporavka. Gostioničar, koji predstavlja svakog člana Crkve, čini ono što mu nalaže Isus. O svom ponovnom dolasku, kojeg obećava gostioničaru, on će nagraditi svakoga koji se zajedno s njime stavi u službu ozdravljenja palog čovjeka, u službu vidanja rana koje su posljedica zla i grijeha te vode u smrt.
Tko je moj bližnji, pitao je zakonoznanac hoteći se opravdati. Očito je s time imao poteškoća. Nama ljudima kao da nije problem shvatiti ljubav prema Bogu, a teško nalazimo načina kako razumjeti ljubav prema bližnjemu. Kod nas ljudi ljubav je podijeljena. Lako i često razdvajamo ljubav prema Bogu od ljubavi prema čovjeku dotle da su nam one nerijetko u sukobu. Pa kad se sami zapetljamo u te svoje sukobljene ljubavi, onda tražimo izlaz u osporavanju, u ironiji, u lažnim izgovorima… Pokrivamo se načelnim pitanjima na koja najčešće niti ne želimo čuti ozbiljan odgovor. Iskušavamo, osporavamo, ironiziramo… Sve činimo samo kako ne bismo morali mijenjati sebe i svoje iskrivljene stavove. Isus zato ne ulazi u načelne rasprave, ne mudruje, već pokušava vrlo životno pokazati put kojim se baštini kraljevstvo nebesko. To je put ljubavi. I to ljubavi koju najprije sami doživljavamo od Boga po njegovom Sinu Isusu. Bog je prvi nama bližnji, najbliži. A zatim, uvjereni da će on o svom ponovnom dolasku naplatiti svakom po njegovim djelima, spremni smo poput njega učiniti svojim bližnjim svakoga koga nam Bog pošalje na naš put.
Prispodobom o milosrdnom Samarijancu Isus nas najprije želi uvjeriti u ljubav koju Bog ima prema nama. Predstavljajući sebe kao Samarijanca vrlo otvoreno želi razbiti uvriježeni stav kod Židova koji su ljubav prema bližnjim najčešće ograničavali na pripadnike svog naroda i vjere. Zanimljivo je da su i njega, da bi ga osporili i omalovažili, pokušavali prikazati kao nekoga tko nije pravi Židov nego Galilejac, drvodjeljin sin, Samarijanac, rođen iz preljuba…
Bližnji je onaj kojeg ja sam svojim odnosom prema njemu činim svojim bližnjim, kojeg u ozračju Božje ljubavi prema svima nama prihvaćam kao onoga koga mi sam Bog šalje na moj put. Put ljubavi prema Bogu nužno nas vodi prema čovjeku bez razlike tko on bio.
Isus dva puta u ovom razgovoru poziva zakonoznanca da Božju riječ živi, odnosno da po njoj djeluje. Prvi puta nakon što mu je zakonoznanac naveo zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Tada mu je kazao: „To čini i živjet ćeš!“ Drugi puta na koncu razgovora kada ga poziva: „Idi pa i ti čini tako!“
Božje zapovijedi su nam dane da bismo po njima živjeli. Božja riječ, kako Mojsije poučava narod, nije „preteška niti je od tebe predaleko. Nije na nebesima da bi rekao: ‘Tko će se za nas popeti na nebesa, skinuti nam je te nam je objaviti da je vršimo?’ Nije ni preko mora da bi mogao reći: ‘Tko će preko mora za nas poći, donijeti nam je te nam je objaviti da je vršimo?’ Jer, Riječ je posve blizu tebe, u tvojim ustima i u tvome srcu da je vršiš“ (prvo čitanje).
Da bismo baštinili život vječni, moramo i sami krenuti s Isusom na put prema Jeruzalemu, prema svetom gradu zajedništva s Bogom, našim nebeskim Ocem. Moj život bit će put povratka k Bogu u njegov Sveti Grad samo onda kada on bude odražavao ljubav i milost koju Bog po Isusu Kristu iskazuje meni grješniku i cijelom grješnom ljudskom rodu.
