(Prikazanje Gospodinovo, Svijećnica)
Evanđelje (Lk 2,22-40):
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – a i tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Homilija:
Ove nedjelje slavimo Prikazanje Gospodinovo u Hramu. Blagdan se slavi četrdeset dana nakon Isusova rođenja, kada se prema Lukinom evanđelju prikazanje i dogodilo. Drugi naziv blagdana je Svijećnica. Sastavni dio obreda je blagoslov svijeća, čime se izražava naša vjera da je Isus Krist svjetlost na prosvjetljenje naroda, kako ga u evanđelju naziva starac Šimun.
U oči upada da se riječ Zakon u evanđeoskom tekstu spominje pet puta. Očito s razlogom. Mojsijev Zakon je bio neprikosnoveni autoritet Staroga zavjeta. Prema njemu žena je nakon rođenja dječaka četrdeset dana bila nečista, a nakon rođenja djevojčice osamdeset dana (Lev 12,1-8). To je između ostalog značilo da ništa posvećeno nije smjela doticati i da joj je pristup u Hram bio uskraćen. Ovdje se, naravno, ne radi o moralnoj nečistoći, koja bi imala uzrok u grijehu, nego o obrednoj. Ipak, bez obzira na razloge zbog kojih je Zakon tako propisivao, nama, koji Mariju častimo kao prečistu, zato što ju je anđeo Gabrijel nazvao punom milosti (Lk 1,28), što znači da je bila sasvim čista i sveta, čini se jako neprimjerenim da bi ona bila nečista i nedostojna ući u Hram. To dovoljno govori koliko je taj zakon bio promašen. Izvorna svrha Božjeg zakona je bila u tome da čovjeku pomogne da živi prema Božjoj volji te tako doživi istinsku slobodu i blagoslov svoga života. Bog je iz ljubavi prema nama ljudima dao Izraelu svoj Zakon, a Izrael ga je smatrao najvećim Božjim darom. Međutim, svećenici i učitelji Zakona su ga vremenom toliko opteretili nebrojenim propisima i zabranama, da su potpuno zastrli njegovu izvornu svrhu. Štoviše, zbog taštine i pohlepe Božji zakon su pretvorili u sredstvo kojim su zarobljavali ljude, radi stjecanja vlasti, časti i novca za sebe. Tako su ljudima više otežavali pristup k Bogu, nego što su im ga omogućavali. Zakoni su, na žalost, prečesto sredstvo kojim ljudi međusobno ratuju jedni protiv drugih. Sve ovo pokazuje kako pravo pročišćenje nije bilo potrebno Mariji, nego Zakonu. Točnije svećenici, učitelji vjere, pismoznanci, zakonoznanci, farizeji, narod, svima njima je bilo potrebno temeljito pročišćenje.
Osim toga, zar je Isusa trebalo prikazivati Bogu. On je ionako Božji Sin i Bogu pripada. Njegovi roditelji su to dobro znali. Oni ipak ispunjaju Zakon. Prethodno su ga obrezali, a kasnije vodili na hodočašće u Jeruzalem. To je izraz njihove vjere da je život uvijek Božji dar i Bogu pripada te spremnosti da budu suradnici u Božjem djelu spasenja, koje će njihov Sin izvesti.
U prvom današnjem misnom čitanju slušamo kako je prorok Malahija ovaj događaj zaista najavio kao dan u koji će Gospodin pročistiti sinove Levijeve, što će reći Hram i hramski kult za koji su oni bili odgovorni, te prinijeti žrtvu Bogu u pravednosti, što znači da će pročistiti Zakon i uspostaviti izvornu pravednost, kakva je bila u drevne dane i kao prvih godina.
Međutim, prorok se pita tko će podnijeti taj dan. On će biti kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. Gospodin će zasjesti kao onaj što topi srebro i pročišćava. Sličnom slikama je Ivan Krstitelj najavljivao dolazak Mesije. Ipak, evanđelje taj dan prikazuje kudikamo drugačije. Dvoje siromaha donose svoje dijete na prikazanje kako je propisano prema Mojsijevu zakonu. Takvi prizori su vjerojatno u Hramu bili vrlo uobičajeni. Sve je potpuno neprimjetno i ništa se strašno ne događa. Međutim, ono o čemu proroštvo govori dogodit će se kasnije. Zakon će biti jedna od glavnih tema o kojoj će Isus javno govoriti. Kazat će da nije došao dokinuti Zakon, nego ga ispuniti (Mt 5,17). Farizejima i pismoznancima će otvoreno prigovoriti da slijede uredbe ljudske, a odbacuju Božje zapovijedi (Mt 15,1-9). Kazat će također da je subota, tako i Zakon, stvorena radi čovjeka, a ne čovjek subote, i da je Sin Čovječji gospodar subote (Mk 7,27-28). Drugim riječima, svrha i mjera Zakona treba biti čovjek i njegovo vječno spasenje. Sve drugo je bezakonje i protuzakonje.
Na isti način će Isus svećenicima otvoreno prigovoriti da su Hram, kuću njegova Oca nebeskog, pretvorili su u kuću trgovačku (Iv 2,16), te najavio potpuno razorenje Hrama (Mt 24,2). Zbog svega toga će on za mnoge postati kamen spoticanja. Tu će se roditi sukob koji će na koncu dovesti do njegove osude, muke i smrti na križu. Međutim, njegova smrt na križu bit će njegova žrtva kojom će on, jedini pravi i vječni veliki svećenik, obeskrijepiti moć đavla i smrti, i osloboditi one koji su od straha pred smrću podložni ropstvu (drugo čitanje).
Dogodit će se točno onako kako je starac Šimun proročki kazao Mariji: „Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan, a i tebi će samoj mač probosti dušu da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“ Isus sam bit će novi Zakon, zakon ljubavi i milosrđa, i novi Hram koji će pomiriti nebo i zemlju. Svi oni koji ga tvrdoglavo odbijaju i svoje živote oslanjaju na (ne)ljudske uredbe i zakone, doživjet će propast. A svi koji ga u vjeri prihvate, pa makar bili carinici i bludnice, bit će uzdignuti.
Evanđelje nam zatim prikazuje dvoje staraca, Šimuna i Anu, koji u djetetu Isusu prepoznaju. Za Šimuna sveti Luka kaže da je bio pravedan i bogobojazan, da je iščekivao Utjehu Izraelovu i da je bio ispunjen Duhom Svetim. To znači da je živio neporočno, poznavao proroštva o Spasitelju i u njih iskreno vjerovao. Duh Sveti mu je objavio da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega i ponukao da da dođe u Hram.
Šimun zahvaljuje Bogu što ga sada otpušta da može u miru poći, jer su njegove oči vidjele spasenje Božje, svjetlost na prosvjetljenje naroda. On kao da je do sada bio zatvoren pa oslobođen. Upravo je to slika Izraela, ali i cijelog ljudskog roda, koji je bez Boga i njegova spasenja zarobljen u tamu grijeha, besmisla i smrti. Šimun vidi također da Isus donosi spasenje svemu svijetu, ne samo Izraelu. On u njemu vidi svjetlo koje će biti na prosvljetljenje naroda i na slavu svoga naroda Izraela. Njegov primjer nam svjedoči da očima vjere u Isusa tjelesna smrt, s kojom završavamo zemaljski život, nije odlazak u tamu i ništavilo, nije izvor straha i tjeskobe, nego je oslobođenje i ulazak u mir koji samo Bog može dati.
Tu je zatim proročica Ana, koja je danju i noću boravila u Hramu te molitvama i postovima služila Bogu. Šimun i Ana predstavljaju sav pobožni Izrael, koji je iskreno i u vjeri iščekivao Spasitelja. U njima vidimo kako Bog onima koji ga iskreno ljube daje milost da mogu prepoznati njegovo spasenje. Njima je iskrena i ispravna vjera pomogla da ne padnu u zablude o Mesiji, koje su tada mnoge njihove sunarodnjake zarobile, jer su očekivali mesiju moćnika, silnog i strašnog, koji će se nemilice obračunati sa svim svojim protivnicima… Te zablude su ih oslijepile da u Isusu prepoznaju Mesiju. Bog ne dolazi u sili i moći. Zlo je moguće svladati samo ljubavlju, dobrotom, milosrđem, opraštanjem… Božje spasenje nama ljudima nije vidljivo bez nadahnuća Duha Svetoga. A Duh Sveti djeluje u nama po vjeri koja se hrani Božjom riječju, molitvama, postovima i služenjem Bogu.
