Svetkovina svetih Petra i Pavla
Evanđelje: Mt 16,13-19:
U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.«
Homilija:
Ova nedjelja ujedno je svetkovina svetih apostola Petra i Pavla. Crkva od samih početaka zajedno slavi ovu dvojicu apostolskih prvaka, iako nisu bili prvi koji su pošli za Isusom niti su zajedno živjeli i djelovali. Očito je posrijedi drugi temelj njihovom zajedničkom slavlju. Petar je, kaže predslovlje ove svetkovine, prvi u ispovijedanju vjere, a Pavao u tumačenju njezinih dubina. Petar je od vjernih Židova osnovao prvu Crkvu, a Pavao objavio Kristovo ime poganima i postao učitelj naroda. Tako su svaki na svoj način okupili jednu Kristovu Crkvu, bratski osvojili mučenički vijenac i zajedničko štovanje Kristovih vjernika.
Petar i Pavao su apostoli veoma različitih osobnosti. Potječu iz različitih životnih okruženja. Na sasvim različit način su upoznali Krista i imali različite uloge u samim počecima Crkve. Petar je bio sasvim običan galilejski Židov po zanimanju ribar. Isusa je osobno susreo i pratio cijelo vrijeme njegovog javnog djelovanja. Pavao potječe iz ugledne obitelji židovske dijaspore, odgojen kao farizej u školi poznatog učitelja Zakona Gamaliela. Krista je susreo u viđenju na putu u Damask, dok je progonio Kristove vjernike. Ipak, na koncu su postali svjedoci i temelji jedne te iste Crkve, vjerne Kristu i tradiciji i otvorene svakom čovjeku koji Boga iskreno traži. Također su jednaki po svojoj gorljivosti za Krista. Petar, iskren, pomalo nagao i nepromišljen, prvi ispovijeda Isusov mesijanski identitet. Želi hodati po valovima s Isusom. Spreman je braniti ga mačem i umrijeti za njega. Kod uhićenja ga slijedi sve do kuće velikog svećenika. Prvi skače u more kada ga je ugledao uskrslog na obali te, svjestan svoje slabosti, prihvaća rehabilitaciju koju mu Isus nudi…
Pavao je svoju gorljivost za Boga pokazao već prije susreta s Kristom, dok je progonio prvu Crkvu. Nakon obraćenja se jednako beskompromisno posvetio novom iskustvu vjere. Cijeli život je putovao i po gradovima Rimskog carstva, naviještao Evanđelje i osnivao kršćanske zajednice. Na putovanjima je iskusio gotovo sve moguće opasnosti i nevolje. Pisao je vrlo poučne poslanice pune snage i gorljivosti za Kristovo evanđelje. Njegovi spisi su bili prve pisane kateheze naše vjere.
Obojica, i Petar i Pavao su imali slabosti. Petar, pretjerano samouvjeren i nagao, junačio se i zaklinjao Isusu na vjernost do smrti, da bi ga već u prvom ispitu kukavički zatajio. Susret s Uskrslim Isusom bio je za njega presudno obnoviteljsko iskustvo u kojem je shvatio da svoju odlučnost treba staviti u Isusa Krista.
Pavao je također bio vrlo nemirne naravi, odriješit, svojeglav i svadljiv… Njegovim suradnicima nije bilo lako naći zajednički jezik s njime. Sam spominje stanoviti trn u tijelu, kojeg još naziva anđeo Sotonin. Što je to točno bilo ne znamo. Možda neka bolest ili neka druga slabost. Pavao ipak navodi da mu je to dano da ga udara kako se zbog uzvišenosti objava ne bi uzoholio. Tu vidimo da Pavao se sa svojim slabostima ne miri i ne smatra ih nesrećom pred kojom bi obeshrabren ostao zarobljen u svoj jad, nego ih shvaća kao priliku da se oslobodi oholosti i još više pouzda u Božju milost. Navodi također, kada je molio Gospodina da zbog trna u tijelu odstupi od njega, da mu je Gospodin odgovorio: „Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.“
Petar predstavlja crkvenu vlast i odgovornost koju je Isus izravno prenio na apostole, a među njima upravo njega odredio da bude prvi (misno evanđelje). U zajedništvu s ostalim apostolima, snagom Duha Svetoga koji uzdržava Crkvu, brine za to da se Kristov nauk u duhu zajedništva i poslušnosti samome Kristu po njegovim nasljednicima ispravno čuva, živi i naviješta.
Pavao je obraćenik. Predstavlja onu drugu stranu Crkve koja, jednako nadahnuta Duhom Svetim, kroči u sve krajeve svijeta i naviješta osloboditeljsku snagu Kristova evanđelja, koje razbija granice ovozemnosti i koje je otvoreno svakom čovjeku, narodu, kulturi i rasi… Pavao tako predstavlja misionarsku stranu Crkve, onu koja zahvaćena poletom i snagom Duha Svetoga, koja ne dozvoljava da Crkva ostane statična i pasivna, nego je čini živom, suvremenom, onom koja je otvorena uvijek novim izazovima, koja uvijek i svugdje izlazi u susret čovjeku i nudi mu oslobođenje od svake njegove nevolje.
Petar i Pavao predstavljaju dvije snage Crkve, dva plućna krila kojima diše, dva vesla kojima ide naprijed prema luci konačnog smirenja u nebeskoj vječnosti. Po činjenici da ih crkvena tradicija od početka zajedno slavi dade se zaključiti kako je Crkva od početka shvaćala kako je njezina snaga u čvrstom zajedništvu njezine karizmatske i hijerarhijske naravi.
Petrov boravak u tamnici, o čemu slušamo u prvom čitanju, označava pokušaj protivničkih sila da zaustave Crkvu. Na jednoj strani imamo one koji hoće spriječiti rast Crkve i njezinu navjestiteljsku ulogu. Ubili su Jakova, brata Ivanova, starješinu Jeruzalemske Crkve. Sada su i Petra bacili u tamnicu, okovali ga dvojim verigama i postavili četiri četverostraže!? Sila je to koju je ljudskim snagama bilo nemoguće svladati. Na drugoj strani imamo vjernike, Crkvu, koja se svesrdno molila. Snaga molitve je jača. Ona svladava svaku silu. Petru je jasno da je njegovo izbavljenje iz tamnice čudesno djelo Božje. Ono je znak da Bog svojim promislom i zaštitom prati Crkvu.
Petar ovdje nije samo Petar. Njegova uloga nadilazi njega samoga. On predstavlja Crkvu koju je Isus Krist utemeljio i koju svojom snagom prati i štiti. Dok je u Božjem promislu, Petar će živjeti i voditi Crkvu. Na koncu će svojom mučeničkom smrću stati u red mučenika. Tako će žrtvom života dati najsnažnije svjedočanstvo pobjedonosne i otkupiteljske snage evanđelja.
Drugo čitanje nam donosi Pavlovo svjedočanstvo iz tamnice u kojoj je, već osuđen na smrt, čekao pogubljenje. Pavao je spreman svoj život završiti onako kako ga je i živio nakon obraćenja, predan potpuno u ruke Gospodinove. Svjestan je da je Gospodin upravljao njegovim životom. Mučenička smrt bit će samo konačna potvrda da se predaje u njegove ruke duboko uvjeren da će njegov život biti okončan vijencem pravednosti u onaj Dan kada Božja pravda bude davala posljednji pečat svemu stvorenju. Svoj život gleda u duhu sportskog natjecanja u kojem je on učinio sve ono što je držao potrebnim učiniti te da se mirne savjesti može pojaviti pred Bogom, sucem živih i mrtvih. Za razliku od nama poznatih sportskih borilišta gdje samo najbolji dobivaju pobjedničku medalju, nerijetko i nepoštenom igrom ili suđenjem, kod Boga svatko tko trči po onim zakonima i pravilima koje je sam Bog odredio može biti pobjednik.
Ove dvije naravi Crkve mogu dospjeti u napet odnos. Djela apostolska nam govore i o takvim trenucima prve Crkve. U gorljivosti da izvrše onu ulogu koju su dobili od Gospodina, upravo su se Petar i Pavao u jednom trenutku našli jedan nasuprot drugome. Međusobno poštovanje i svijest da su poslani služiti Bogu i ljudima, a ne upravljati po svojoj pameti i volji, osposobila ih je da pronađu ispravan odnos, koji će biti uzoran i omogućiti da obojica, svaki na svoj način, grade Crkvu po Kristovom naumu.
Crkva je od samih početaka svjesna da su Petar i Pavao različitim ulogama i sposobnostima obogatili prvu Crkvu i zajedno s drugim apostolima postavili je na noge na kojima i danas stoji.
Crkva i danas treba jednako petrovsku i pavlovsku karizmu. Treba biti i ostati zdravo konzervativna i zdravo progresivna. Konzervativna zato što mora ostati vjerna Kristu i apostolskoj tradiciji. Nagli prevrati, koji naprasno žele prekinuti tradiciju i kontinuitet ljudske kulture, redovito se pretvaraju u totalitarističko jednoumlje. Progresivna zato što je Krist kroz sva vremena šalje ljudima s njihovim konkretnim duhovnim potrebama da po njoj upoznaju Boga i njegovo spasenje.
