Sam pojam predodređenja odnosno predestinacije i teologija predestinacije široko je i veliko područje za proučavanje. Ključ tumačenja i vlastitog određenja i istina o čovjeku krije se u Božjoj Riječi. Što će biti sa mnom? Hoću li u Raj? Hoću li u Čistilište? Hoću li u Pakao? Stoga spisi svetog Pavla i Ivana koji sadrže najočitije govore o predestinaciji u posebnom su fokusu.
Što je to predestinacija? Kakav je odnos čovjekove slobode prema Božjoj ekonomiji spasenja? Koja je uloga Isusa Krista u povijesti spasenja? Je li čovjek osuđen na propast? U kakvoj su vezi milost i predodređenje? Što o predestinaciji kaže Sveto Pismo? Što kažu crkveni oci i povijest crkve? Što je to Božji plan spasenja?
“Što će biti sa mnom? Hoću li u Raj? Hoću li u Čistilište? Hoću li u Pakao?“
1. Pojam predestinacije
U današnjem vremenu ovaj pojam se najviše koristi za uspjeh u životu, za nekoga koji je postigao nešto životno važno pa kažemo: “On je za to bio određen” ili “on se za to rodio”. Predestinacija ili nama bliže predodređenje je na prvi pogled nešto sasvim profano nešto što zaključujem na temelju viđenog, u povijesti provedenog. Ipak ovo je samo plitka površina pojma stoga nam je dublje zagrebati.
Predestinacija (lat.: predodređenje), red je što ga Bog uspostavlja u odvijanju ljudskoga života, predodredba za vječno blaženstvo ili prokletstvo.1 Tako hrvatski leksikon i riječnik definiraju pojam predestinacije. Kao što vidimo ona je stavljena u religiozni kontekst i njeno temeljno značenje je u okvirima same vjere. Grčku riječ za predestinaciju (Proorisen) najčešće nalazimo u Pavlovim poslanicama na način da Bog želi čovjeka u stanju svoga Sina, On ga želi uvući u Trojstvo. To nam je najočitije u odlomku poslanice Rimljanima: “Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su, odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi” (Rim 8,28-30)2. Proslavljeni čovjek ima udioništvo u Trojstvenoj ljubavi.
“Grčku riječ za predestinaciju (Proorisen) najčešće nalazimo u Pavlovim poslanicama na način da Bog želi čovjeka u stanju svoga Sina, On ga želi uvući u Trojstvo.”
1. 1. Predestinacija u Novom Zavjetu
Novi zavjet ispovijeda da Isus ostvaruje predodređeni nacrt Oca u odnosu na svijet i njegovu povijest. Tako se Božji plan odvija prema jednom redu koji se zaključuje i dovršava u Isusu Kristu. Novozavjetni navještaj predodređenja tako ispovijeda jedincatost Krista u Božjem planu spasenja, a to se temeljno odnosi na čovjeka. Ljudski događaj Isusa iz Nazareta otvara pristup njegovu Sinovstvu. 3
1. 2. Poimanje Svetoga Pavla
Pavao primjećuje da se Božji plan i kristološki događaj podudaraju sa svojom jedincatošću i apsolutnošću. On sam za sebe kaže da je on navjestitelj te objave koja je bila skrivena, a sada je očitovana u Isusu Kristu. Tako nam se na taj način otkriva prvi i posljednji korak Božjega plana spasenja. Pavao je u to uvjeren, on iz uvjerenja i piše kao onaj kojem je dano okusiti to otajstvo Božjeg spasenja. Stav s kojeg on promatra i ovako zaključuje jest povijesna činjenica – factum, sam događaj Isusa Krista. U njemu se iscrpljuje čitav Božji plan u njemu je svijet i povijest definitivna.
“Otkud Pavlu sve ovo? Prekretnica njegova života jest njegovo obraćenje koje je proživio toliko intezivnu da se u trenutku mijenja, apsolutna transformacija njegova srca. Rekao bih da potresen i vođen tim neiscrpivim izvorom sebe i vidi onako kako mu je Gospodin preko Ananije navijestio, kao “oružje izabrano” (Dj 9,15). U tom ključu tumači predestinaciju.”
Pavao ističe dva elementa. S jedne strane nalazimo apsolutnu slučajnost podudaranja božanskog plana s misterijem Isusa Krista, shvaćen kao hic et nuc: “A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bi rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo” (Gal 4, 4-5). S druge strane da taj događaj povijesni te onaj koji određuje čitavu ljudsku povijest: “predodređen prije vjekova” (1 Kor 2, 7)4
Otkud Pavlu sve ovo? Prekretnica njegova života jest njegovo obraćenje koje je proživio toliko intezivnu da se u trenutku mijenja, apsolutna transformacija njegova srca. Rekao bih da potresen i vođen tim neiscrpivim izvorom sebe i vidi onako kako mu je Gospodin preko Ananije navijestio, kao “oružje izabrano” (Dj 9,15). U tom ključu tumači predestinaciju.
U samoj Poslanici Rimljanima Pavao donosi o razmišljanje o njemu mučnoj temi: Kako to da je izabrani narod odbacio Mesiju? Koje su posljedice tog odbačenja ? Pavlov je zaključak je taj da Izraelovo odbačenje je dio Božjega nauma, kako bi se donijelo spasenje svima. Paralela ide na to da bi kao što su Židovi donijeli obraćenje poganima, pogani trebali pridonijeti obraćenju židova. 5
Preodređnjem Pavao ocrtava okvir života Isusa Krista. “On je predodređen ukoliko je u Njemu definitivna Božja spasenjska volja”6. Tu se referiram na poslanicu Efežanima u kojoj kaže da nam je Bog “obznanio otajstvo svoje volje što ga je prije zasnovao u Sinu”
(usp. Ef 1, 9-10). Tako u Pavla izraz predodređenje otkriva apsolutnost događaja Isusa Krista, Umrloga i Uskrsnuloga radi određenja svakoga čovjeka, te objavljuje sveopću spasenjsku volju Božju. Predodređenje Isusa Krista, premda se nalazi na početku povijesti, ostvaruje se u povijesnim okolnostima.7
1. 3. Ivanovo evanđelje
“Odbiti takav plan znači odbiti i svoje vlastito opstojanje i bivovanje: svoju istovjetnost, svoj pravi ja.”
Slično govori i sveti Ivan, on ističe da su djelovanje i osoba Isusa Krista u skladu s očevom spasenjskom voljom i planom za čovjeka. Čitavo evanđelje se razvija oko tvrdnje o Očevu poslanju i o identičnosti Sina sa Isusom iz Nazareta. U knjizi Otkrivenja potpuno je “otkriven” taj identitet: ”Ja sam Alfa i Omega, Početak i Svršetak, Prvi i Posljednji” (Otk 22,13). Zaključujemo da je Ivan na tragu Pavla i da razrađuje teološki određenost Isusa Krista.
Isus je taj na kome se ispunilo sve ono što je bilo određeno da se ispuni po Božjem spasenjskom planu. Njegov život to svjedoči. Uđemo li dublje u Ivanovo evanđelje naći ćemo gdje upravo sve vrvi takvim tekstovima. Svratio bih pozornost na ovaj tekst Ivanova evanđelja: “Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa: kako čujem, sudim, i sud je moj pravedan jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me posla. Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo moje nije istinito. Drugi svjedoči za mene i znam: istinito je svjedočanstvo kojim on svjedoči za mene.” (Iv 5, 30-32). Uočavamo kako on na sebi vidi očitovanje spasenja, dakle ispunjenje plana namijenjenog za njega i za čitavo čovječanstvo.
“Odbiti takav plan znači odbiti i svoje vlastito opstojanje i bivovanje: svoju istovjetnost, svoj pravi ja.” 8 Ovim ne želim raspravljati o tome što bi bilo kad bi bilo da je Isus išao drugim putem. Nego upravo suprotno, želim naglasiti važnost ispunjenja Božjeg plana i prihvaćanja istog u nečijem životu. Nadalje Merton kaže da: “Ako nikada ne postanem ono što je određeno da budem, nego ostanem uvijek ono što nisam, potrošit ću vječnost protiveći se sam sebi, jer sam najedanput i nešto i ništa, život koji treba živjeti, a on je mrtav, i smrt koja mora biti mrtva i ne može posve dovršiti vlastitu smrt, budući da još mora postojati”. 9
Krist je toga svjestan, a Ivan to dočarava i oslikava stavljajući mu u usta jasno razumljive riječi u ovom svijetlu predestinacije. Ono što je Krist učinio učinjeno je tako jednom zasvagda.
2. Predodređeni Božji plan?
“Zato i govorimo o Božjoj želji spasenja svakog čovjeka, a konačna stanica joj je pojedinačno “da” Gospodinu. Vidljivo pristajanje ide uz ispovijedanje vjere u bogočovjeka Isusa iz Nazareta. Samo u takvom stavu otvorenosti može doći do predodređenja za Nebo odnosno samog rođenja za Nebo.”
Kada govorimo apsolutnom predodređenju Božjeg plana treba računati na univerzalnost i na nepogrešivu djelotvornost.
Univerzalnost se očituje u njegovu jedinstvenom povijesnom bivovanju. Čitav je Novi Zavjet prožet navještajem da je Isus Spasitelj svakog čovjeka i čitavog čovječanstva. Savez Boga i čovjeka konačno je ostvaren u Smrti i Uskrsnuću Isusa i upravljen je svakom čovjeku. Ta povlastica spasenja svih ljudi dolazi iznutra samog događaja i pogledamo li čitavu povijest on je za nju tipičan. Dakle polazeći od jedinstvenosti događaja Isusa Krista dolazi se do univerzalnosti. To nam je doneseno na najočitiji način u sakramentima pa sam taj proces iz jedincatosti ka univerzalnosti možemo nazvati povijesno- sakramentalni.10
Usko povezana s univerzalnošću pojavljuje se nepogrešiva djelotvornost božanskoga spasenjskog plana. On je konačan kako smo rekli u križu i uskrsnuću. Takvu se djelotvornost ne smije shvatiti na način kao da bi Božji plan bio pod vlašću nekoga automatizma, nego kazuje da nikakav čimbenik, pa ni čovjekova sloboda, ne može na konačan način spriječiti uspostavljanje saveza između Boga i čovjeka, a on se podudara s Isusovim pashalnim misterijem.11
Sam grijeh nije mogao naštetiti takvom planu niti mu je mogao postati prepreka. Da bi to shvatili moramo progovoriti o tzv. “nepogrešivoj djelotvornosti”. Veličinu Božjeg zahvata možemo pokušati gledati kroz trinitarnu prizmu. “Iz visina do prokletstva” na prvi pogled možemo zaključiti. Sam ljudski grijeh i blato nisu prepreka Bogu da izvadi čovjeka iz ralja smrti.
Nepogrešiva djelotvornost označava ponudu spasenja. Svi ljudi se ne spašavaju, već im je spasenje ponuđeno na takav način. Grijeh postaje prigodom zbog kojeg predodređeni Božji plan se potvrđuje u Isusu Kristu u konačnom predanju na križu. Tako su sloboda i povijesnost elementi samog stvaranja te su čimbenici i samog kristološkog otkupiteljskog djela.12
Zato i govorimo o Božjoj želji spasenja svakog čovjeka, a konačna stanica joj je pojedinačno “da” Gospodinu. Vidljivo pristajanje ide uz ispovijedanje vjere u bogočovjeka Isusa iz Nazareta. Samo u takvom stavu otvorenosti može doći do predodređenja za Nebo odnosno samog rođenja za Nebo.
2. 1. Irenej
Konačno uglavljenje, ucjepljenje (grč. Anakefalaiosis) u Kristu dogodit će se na kraju vremena.
“Za biskupa iz Lyona ekonomija je, dakle, cjelokupnost božanskoga nacrta koji je ostvario Isus, od stvaranja svijeta do konca vremena. Spasenje, na čudesan način ostvareno po Riječi, u prvome redu označuje završno određenje čovjeka, koga je Bog izabrao kako bi doveo tijelo do proslavljenja”
Pavlovska teologija o predestinaciji potpuno je preuzeta od strane patrističkog vremena pogotovo azijske tradicije. Irenej tako postavlja svoju teologiju unutar same povijesti spasenja. Misterij se čovjeka razjašnjava od Božje zamisli preko njegove ekonomije spasenja. Ova riječ ekonomija temljena je razlika od onodobnog gnostičkog razmišljanja.13 Tumači je od samoga utjelovljenja zato i kaže: “Utjelovljenje je nužno sredstvo božanskog posinovljenja i obnove u Duhu. Krštenjem se postaje novo stvorenje, duhovno i nepropadljivo. Zajedništvo s Duhom nedjeljivo je od jedinstva sa Sinom i Ocem. Svrha utjelovljenja jest božansko posinovljenje: Sin je Božji postao čovjekom da bismo postali sinovi Božji!”14 Konačno uglavljenje, ucjepljenje (grč. Anakefalaiosis) u Kristu dogodit će se na kraju vremena.
“Za biskupa iz Lyona ekonomija je, dakle, cjelokupnost božanskoga nacrta koji je ostvario Isus, od stvaranja svijeta do konca vremena. Spasenje, na čudesan način ostvareno po Riječi, u prvome redu označuje završno određenje čovjeka, koga je Bog izabrao kako bi doveo tijelo do proslavljenja”15. Ovakav vid predodređenosti naziva se pobožanstvenjenje čovjeka. To je onaj primarni Božji cilj od samog trenutka pada čovjeka od Postanka do izvršavanja toga cilja- izlijevanja Duha Svetoga. To je Božje djelo u kojem “nema nikakvih, moralnih ili duhovnih zapreka Božjem slobodnom stvaralačkom djelovanje u svijetu i svemiru”16 Gledamo li kronologiju uviđamo da nesavršen čovjek prethodi savršenom, ali u Božjem nacrtu prednost ima idealan Čovjek. Tako Bog utjelovljenjem stvara prvog čovjeka i na taj se način ostvaruje ono što je Bog odvijeka htio ostvariti. Tako spasenje nije povratak na nešto staro nego apsolutna novina (nije kružno, ciklično). Sadržaj se kršćanskog navještaja podudara s povijesnim ostvarenjem sudbine u Kristu (smisao se dobiva u povijesti). Tako je svaki čovjek pozvan na predodređeni plan i na nj se odgovara samo u apsolutno slobodnoj odluci. Kako se ne bi ispraznio sadržaj čovjekove slobode na način da ona bude upijena Božjom slobodom, vjera dopušta mogućnost osude čovjeka, i stoga odbacuje tvrdnju da, zbog Božje spasenjske volje, svi ljudi nužno postižu konačno spasenje.17
Nakon njega uslijedila su gnostička previranja i njihova podjela na ljude kao duševne, duhovne i tjelesne te kao takve već predodređene za svoju zadaću. Origen je na ta previranja ovako odgovorio i zaključio: “Dakle, pozvani su prema naumu oni za koje je Bog otprije znao da će, budući da vjeruju, biti nj ega dostojni, tako da su bili spoznati prije nego su vjerovali Ovi, koje je Bog otprije znao da će mu biti vjerni, njih iste je izabrao kako bi primili obećane nagrade, tako da se za one, koji se pokažu kao vjerni a ne ustraju u započetoj vjeri, ne kaže da su izabrani od Boga, budući da oni, koje je on izabrao da budu uza nj, ustraju”. 18Spomenuo sam njega jer je utjecao na mnoštvo teologa pa tako i na Augustina koji nam je važan u razjašnjavanju ovog pojma.
2. 2. Augustin
“Utjelovljeni Logos nije između postojanja i nepostojanja stvorenja nego u sredini postizanja određenih kvaliteta bića. To nam govori o pomaku ka stvorenju stvorenom kao dobrom. Posjedovanje i prihvaćanje slobodnom voljom nije dovoljno, potrebna nam je već spomenuta milost. Svi smo sagriješili i svima nam je određena kazna, ipak Bog spašava neke. Krist je za Augustina posrednik, a za Origena centralna uloga u ekonomiji spasenja.”
Augustin svoju teologiju o predestnaciji ne razrađuje kao posebno poglavlje nego govori o njoj u poglavlju o milosti. Predestinacija ne isključuje Božju volju za spasenje svih ljudi, iako se svi ne spašavaju. Predodređenje je po njemu čin, akt kojim Bog oduvijek, od same vječnosti zna za spasenje onih koji će se zaista spasiti. Ono uvijek i u svakom slučaju postiže učinak spasenja. Stoga je važna milost, jer onaj koji se spašava ne spašava se po sebi nego po milosti Božjoj. Augustin smatra da je broj spašenih, u usporedbi s onima koji propadaju, prilično malen. Augustin se ustručava govoriti o negativnoj predestinaciji, odnosno o predodređenju za propast. Ostaje pri tvrdnji da su iskonskim grijehom svi zaslužili propast. Augustinova teološka ostavština je sljedeća: „Djelovanjem milosti, koja silazi u dušu, čovjek je oslobođen od vlasti grijeha. Dar ljubavi mu omogućuje da pristane na to oslobođenje, ali i taj je pristanak pod utjecajem milosti. Milost je nezaslužena, nužna za spasenje i, u onome tko je primi, učinkovita. Bog podjeljuje milost kome hoće, a tko ne primi milost, propada.“ 19 Ljudsko spasenje je tako potpuno Božji čin. 20
Augustinov nauk o predestinaciji dijeli zajedničke pretpostavke s Origenovom naukom o apokatastazi. Ukratko, apokatastaza jest povratak u prijašnje stanje, misao o cikličkom vraćanju svijeta u stanje u kojem se već jednom nalazio.21 Po samom svjedočenju Augustina on nije dobro poznavao Origenov rad te je bio upoznat samo sa dijelom njegovih radova. Zajedničko im je da Kristova uloga nije povezana s problemom postojanja nego sa pitanjem kvalitete postojanja. Utjelovljeni Logos nije između postojanja i nepostojanja stvorenja nego u sredini postizanja određenih kvaliteta bića. To nam govori o pomaku ka stvorenju stvorenom kao dobrom. Posjedovanje i prihvaćanje slobodnom voljom nije dovoljno, potrebna nam je već spomenuta milost. Svi smo sagriješili i svima nam je određena kazna, ipak Bog spašava neke. Krist je za Augustina posrednik, a za Origena centralna uloga u ekonomiji spasenja.22
Postoje dva problema: „ili se hoće spasiti prvenstvo slobodne božanske inicijative, dospijevajući do misli da On može pozvati na spasenje jedne a druge ne, ili se božanski izbor mora podložiti predviđanju čovjekova slobodnog odgovora na božanski poziv. U prvome se slučaju Božja sloboda koja izabire nameće čovjekovoj slobodi; u drugome slučaju je čovjek taj koji svojom odlukom određuje Božju predestinirajuću odluku. U objema se pretpostavkama odnos između milosti i slobode postavlja na plan uzajamna suparništva, gotovo do toga, da važnost pridana jednoj strani nužno sadrži redimenzioniranje druge strane.”23
Objava Boga u skladu je s poviješću spasenja te omogućuje razumijevanje odnosa između Božje slobode i slobode čovjeka. Ako Božji plan ne bi uključivao čovjekovu slobodu, nego bi se promatrao u prizmi nepovijesnosti istočni grijeh tada postaje početkom same povijesti. Ovakav način razmišljanja produbljuje shvaćanje slobode čovjeka u kontekstu Božje spasenjske volje, i ne svodi je na puko biranje između dobra i zla.
Na kraju, sve se može sažeti u to da, prema Augustinu, nema slobode bez milosti. Bog u svemu ima potpunu inicijativu. „Da bi čovjek mogao surađivati, potreban mu je najprije dar milosti. Čovjek je na početku samo receptivan. Augustin se mnogo puta vraća na Pavlov upit: “Što imaš a da nisi primio?” (1 Kor 4,7). U svojim Opozivima pri koncu života piše kako se dugo mučio pitanjem odnosa ljudske slobode i Božje milosti, pa iako je on nastojao potvrditi slobodu, pobijedila je milost. Nažalost, dogodilo se ono što Augustin nije htio: u tumačenjima mnogih svojih epigona sloboda i milost postali su konkurenti: Što je više milosti – to je manje slobode, i obratno.“24
2. 3. Srednji vijek i posttridentska teologija
Postoje dva problema: „ili se hoće spasiti prvenstvo slobodne božanske inicijative, dospijevajući do misli da On može pozvati na spasenje jedne a druge ne, ili se božanski izbor mora podložiti predviđanju čovjekova slobodnog odgovora na božanski poziv.
Prihvaćanjem Augustinova nauka u zapadnoj Crkvi izazvat će dvostruki učinak. Nastupilo je pitanje koje glasi: “kako tvrditi u isto vrijeme nepogrešivu djelotvornost i univerzalnost spasenja u Kristu, ostavljajući jednako tako realan prostor za mogućnost da se ne spase zaista svi ljudi?”25 Posebno je to raspravljano na sinodi u Quierzyju koja se dogodila 849.g. Koliko je ta polemika bila jaka pokazuje nam primjer Gottschalka koji “objašnjenje za svoju vlastitu tragičnu sudbinu našao u prestrogoj nauci o predodređenju, koja se držala Augustinovog učenja. Zbog toga ga je njegov prijašnji opat Rhabanus Maurus, koji je u to vrijeme postao nadbiskup u Mainzu, na sinodi u tom gradu dao osuditi kao krivovjerca i do smrti ga držao u samostanu”26 Naime, Gottschalk je bio grof, a poslali su ga u samostan oblata iz kojeg je želio istupiti, a pravni sustav onoga vremena nije mu dopuštao.
Da bi se mogla razumjeti teološka rasprava nakon Tridentskoga sabora, treba voditi računa da su reformirani teolozi iznijeli tumačenje problema predestinacije koje preuzimalo Augustinove tekstove, takvu predestinaciju zamišljalo se kako smo rekli – dvostruko. Tim načinom htjela se obraniti Božja sloboda u spasenjskome djelu ne pazeći na čovjekovu slobodu. Stoga vjera postaje označnicom spasenja i tako se negira na početku spomenuta univerzalna spasenjska volja.
Tridentski se sabor stoga zauzeo za obranu uloge čovjekove slobode u mogućnosti spasenja. Produbljuju i objašnjavaju povezanost milosti i slobode. Njihov odnos u posttridentskoj teologiji postaje izniman problem u kojem se pokazuje granica Augustina u pogledu teologije predestinacije. Od tud se kreću razvijati dvije škole: augustinovsko-tomistička i isusovačka škola. Konačno, radi se o odnosu između Božjeg djelovanja i djelovanja čovjeka s obziron na milost. Molinisti imaju zaslugu da su uveli u razmišljanje zahtjev u kojem traže da se utvrdi pod kojim uvjetima uz pretpostavku univerzalne Božje spasenjske volje, u stvarnosti se ne spašavaju svi ljudi. Dok augustinovci dovode u pitanje takvu univerzalnost. S druge strane u opasnosti smo čovjeka svesti na auotnomiju takvu da je sebi samodostatan i tako nepotreban ičije pomoći.27
3. Teologija predestinacije
U svjetlu svega rečenoga možemo govoriti o teologiji predestinacije. Promašeno bi bilo svesti je samo na pitanje o vezi između predestinacije te spasenja i osude. Objava kaže kako su svi ljudi predodređeni u Kristu da budu sinovi Oca u Duhu. Samo načelo koje odlučuje o spasenju ili propasti čovjeka sadržano je u Očevu nacrtu, koji je ostvaren u Isusu Kristu. Eventualna propast neovisi o nekoj sljedećoj odluci božanske volje. Ta volja za sve ostaje univerzalno usmjerena prema daru spasenja. Na taj način postajemo sinovi u Sinu. U tome susretu između božanske i čovjekove slobode, odnos nije ravnomjeran u apstraktnome smislu jer, sloboda, koju se nikada ne može svesti na puki čin slobodne volje, susreće svoj temelj i svoje dovršenje u milosti predodređenoga plana. U njemu je, sa svojom autonomijom, od početka uključena. U toj perspektivi čovjekova se sloboda ne pojavljuje kao neki običan faktor između Božjega plana i spašenosti. Ona se, otkriva kao ona koji dopušta i stvara mogućnost susreta između Boga i čovjeka.28 “U tome je susretu prvenstvo božanske inicijative spašeno upravo shvaćanjem da jedino milosni Božji dar istinski prilagođuje slobodu za takvu zadaću te je, stoga, također osposobljava da se odredi, u pozitivnu ili negativnu smislu, prema vlastitome spasenju. “29
Zaključak
“Bog zasigurno želi spasenje svakog čovjeka no ono neće doći bez vlastitog pristanka.“
Prolazeći ovim pojmom kroz povijest uvidio sam njegove široke mogućnosti tumačenja. Iscrpnost ove teologije zaista ostavlja čovjeka zainteresiranim za vlastito promišljanje o sebi. Ono što je Pavao započeo u svojoj sintagmi u poslanici Rimljanima u osmom poglavlju Crkva nastavlja kroz povijest pa i danas. Uvijek sa jednom važnom primisli – učeći iz dosadašnje povijesti.
Bog zasigurno želi spasenje svakog čovjeka no ono neće doći bez vlastitog pristanka. Možemo reći da je Božji plan spasenja uvijek aktualan. Jednom se dogodio u povijesti i vrijedi za sva vremena. Događaj je to Isusa Krista u kojem je sve ono što Bog namjerava ispuniti u čovjeku ostvareno prije otprilike dvije tisuće godina. S križa se vidi tri dana kasnije, a njegova težina gravitira Nebu. Nebu u kojem nam je naš Otac posredstvom Isusa Krista u Duhu Svetom pripravio mjesto, ali samo ako smo spremni prihvatiti tu neodoljivu ponudu spasenja.
1 Hrvatski leksikon, pojam: “predestinacija” https://www.hrleksikon.info/definicija/predestinacija.html
2 Usp. A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 240
3 Usp. A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str . 82
4 Usp. A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 78
5 A. Mateljan, Obdareni ljubavlju. Uvod u teologiju milosti, Crkva u svijetu, Split, 2006., str. 50
6 A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 79
7 A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 80
8 T. Merton, Život u Bogu, Symposiom, Split, 1998, str. 17
9 T. Merton, Život u Bogu, Symposiom, Split, 1998, str. 17
10 Usp. A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 83
11 Isto, str. 84
12 Isto, str. 85
13 A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 241
14 A. Mateljan, Obdareni ljubavlju. Uvod u teologiju milosti, Crkva u svijetu, Split, 2006., str.. 77.
15 A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 242
16 L. Nemet, Teologija stvaranja,Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 81
17 Usp. A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 243
18 A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 245
19 A. Mateljan, Obdareni ljubavlju. Uvod u teologiju milosti, Crkva u svijetu, Split, 2006., str.. 100
20 Usp. A. Mateljan, Obdareni ljubavlju. Uvod u teologiju milosti, Crkva u svijetu, Split, 2006., str. 100
21 Hrvatska enciklopedija, pojam: “apokatastaza”, www.enciklopedija.hr (10.4.2020.g.)
22 Usp. Aleksandar Đakovac, Apokatastaza i predestinacija. Ontološke pretpostavke Origenove i Augustinove soteriologije, Bogoslovska smotra, 86, 2016., 4, 820, 821, 822 (prevedeno s engleskog jezika)
23 A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 249
24 A. Mateljan, Obdareni ljubavlju. Uvod u teologiju milosti, Crkva u svijetu, Split, 2006., str. 101
25 A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 251
26 A. Franzen, Pregled povijesti Crkve, Kršćansa sadašnjost, Zagreb, 2004., str. 75
27 Usp. A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades, Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 252, 253, 254
28 Usp. A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades, Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 251
29 A. Scola, G. Marengo, J. Lopez- Prades , Čovjek kao osoba. Teološka antropologija, Kršćanska sadažnjost, Zagreb, 2003., str. 257
