Četvrta korizmena nedjelja, godina C
Evanđelje Lk 15,1-3.13-32:
U ono vrijeme: Okupljahu se oko njega svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.« Nato im Isus kaza ovu prispodobu:
»Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: ’Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.’ I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao.
Došavši k sebi, reče: ’Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: ’Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’
Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: ’Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.’ A otac reče slugama: ’Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!’ I stadoše se veseliti.
A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: ’Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.’ A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: ’Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.’ Nato će mu otac: ’Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!’«
Homilija:
Isusova prispodoba o izgubljenom sinu bez sumnje je najpotresniji biblijski prikaz Božjeg milosrđa. Možemo slobodno kazati da je u njoj iznesen sažetak svetopisamskog govora o Bogu, koji je naš nebeski Otac. Kolikogod puta je čitali, ona nas uvijek iznova oduševljava, ali i ostavlja zapitane. I to je dobro. Vjerujem da ju je Isus upravo s tom namjerom ispripovjedio.
U uvodu se navodi da ju je Isus uputio farizejima i pismoznancima, koji su mrmljali protiv njega, što prima grješnike i blaguje s njima. Zajedničko blagovanje značilo je određenu životnu povezanost sustolnika. U očima Židova vjernih Zakonu to je bilo sablažnjivo, jer su grješnici smatrani nečistima i svako tko s njima druguje sam postaje nečist.
Prispodoba već na početku iznenađuje. Otac pristaje mlađem sinu dati dio dobara, iako to prema Mojsijevu zakonu to nije morao učiniti. Imanje se u pravilu dijelilo nakon očeve smrti. Za očeva života sinovi nisu imali pravo na svoj dio. Štoviše, bilo je uvrjedljivo za jednog oca, da mu sin traži dio baštine i hoće napustiti njegovu kuću.
Zašto mlađi sin to čini? Zašto odlazi u daleku zemlju, daleko od oca i očeve kuće? Zašto napušta obitelj, obiteljsko naslijeđe, rodbinu, prijatelje, rodni kraj, vjeru, tradiciju? On kida sve veze sa svojim dotadašnjim životom i napušta sve što ga je kao osobu izgradilo. Sve upućuje na to da je bio duboko nezadovoljan životom u očevoj kući. Očev odnos, stega, vjera, obveze, nešto od toga ili čak sve to bilo mu je nepodnošljiv teret. Mislio je da u takvom okruženju nije slobodan, da nije svoj i da će mu biti svugdje bolje, nego u očevu domu. Tek kada ga napusti, on će imati priliku živjeti po svome. A za nj je to značilo razvratan život, neobuzdano trošenje novca i udovoljavanje svojim požudama.
Živio je tako dok je imao novca. Kada je sve potrošio, nastala je ljuta glad i bijeda. Morao je čuvati svinje. U očima Židova, za koje je svinja bila nečista životinja, teško je bilo zamisliti veće poniženje. Ipak, u njegovim očima najgora je bila usamljenost. Nije bilo nikoga kome bi barem malo stalo do njega. Ovdje vidimo učinak grijeha. Grijeh je promašen način života, trošenje života uludo. Korijen mu je uvijek u zabludi o Bogu. I grješan život uvijek na koncu odvede u ljutu glad, poniženje i usamljenost.
Tada dolazi k sebi, kaže Isus. To će reći da, od trenutka kada je napustio očevu kuću, mlađi sin nije bio pri sebi. Bio je izvan sebe i u vlasti grijeha. Tek kada je ponovno došao k sebi, počinje razmišljati o ocu i očevoj kući. Tada otkriva da je nečiji sin, da ima oca, očevu kuću, brata… I da mu je tamo bilo dobro. Sjetio se da njegov otac i svojim slugama daje kruha napretek. U očevoj kući nitko ne gladuje. Kada nismo s Bogom, mi nismo pri sebi i svoji. Tada živimo lažnim životom. Pitanje je samo vremena kada će se ta laž potrošiti i kada ćemo shvatiti da smo bez života. Razmišljanje o Bogu vraća nas k pravome sebi.
Ipak, kako vidimo, motiv za povratak mlađem sinu nije bilo kajanje zbog boli koju je priuštio svome ocu. Glad ga je natjerala da prizna pogrešku i odluči se vratiti. Molba koju je smislio izreći ocu, da ga primi barem kao najamnika, više je način na koji hoće kod njega izazvati sućut i doći do kruha. On je još uvijek sebičan. Još uvijek je zaokupljen sobom i ne uviđa koliko je njegov otac milosrdan, koliko ga ljubi i koliko je trpio zbog njegova odlaska. Hoće li kasnije, kada bude uživao u očevoj kući, otkriti istinsku ljubav koju otac ima prema njemu, ostaje nam nepoznato.
Susret oca i mlađega sina je vrhunac prispodobe. U središtu je otac i njegovo ponašanje. Sina povratnika je ugledao, dok je ovaj bio još daleko. A kada ga je ugledao, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. Svaka od ovih radnji otkriva čudesnu dubinu ljubavi koju je otac gajio prema sinu. Čini se da je otac cijelo vrijeme je gledao u daljinu, očekujući sinov povratak. Koliko je to trajalo, mjesecima, godinama, desecima godina, ne znamo. Iako je sin njega napustio, on sina nije nikada. Iako je sin otišao iz očeve kuće, iz očeva srca nije. Ako nam se u početku i moglo učiniti da je otac olako pustio svoga sina, da ga nije spriječio, a mogao mu je uskratiti imetak, sada vidimo da je i to bilo iz silne ljubavi. Ljubav traži slobodu. Čak i onda kada ljubljeni odluči otići, griješiti, bluditi, uništiti svoj život… Bez slobode, ljubav ne može biti ljubav. Tajna naše slobode je u Božjoj ljubavi.
Ganutost u očevu srcu je bila tolika da se on počinje ponašati neprimjereno osobi njegova ugleda. Za ugledna čovjeka onoga vremena nije bilo pristojno trčati u javnosti, niti pretjerano iskazivati emocije. Tim više što ga je sin tako osramotio. Otac ne mari za vlastito dostojanstvo. On trči da sinu što prije pokaže kako ga ljubi i kako je željno iščekivao njegov povratak. A kada dolazi do njega, ne dopušta mu da do kraja izgovori pripremljenu ispriku. Prekida ga u trenutku kada je trebao moliti da ga primi kao najamnika. Otac to ne želi ni čuti, nego naređuje slugama da mu obuku najljepšu haljinu, stave prsten na ruku, sandale na noge i da pripreme gozbu. Ni riječi prijekora, ljutnje, opomene, kazne, ničega po čemu bi sin ispaštao zbog svojih grijeha. Otac uklanja sve tragove grješne prošlosti i vraća sinu puno sinovsko dostojanstvo.
Postupanje oca prema izgubljenom sinu slika je novog rađanja čovjeka, kojeg Bog po Kristovoj pomirnoj žrtvi na križu izvodi s cijelim grješnim ljudskim rodom (drugo čitanje). Naš nebeski Otac u Kristu nam uvijek iznova omogućuje da odbacimo staroga čovjeka i postanemo nov stvor, čist i slobodan od svakoga grijeha. Ipak, s naše strane je nužna suradnja. Potrebno je da se opredijelimo za pomirenje s Bogom. Zato Pavao piše: „Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!“
Na sličan način cijeli starozavjetni događaj Izlaska možemo promatrati kao postupak u kojem Bog pročišćuje i obnavlja svoj narod kako bi slobodan, čist i u miru mogao uživati u plodovima Obećane zemlje i zahvalno slaviti Pashu (prvo čitanje).
Nakon ovoga slijedi drugi čin prispodobe. Na pozornicu stupa stariji sin. On se vraća s polja. Kada je čuo svirku i igru, ne želi sam ući u kuću i vidjeti što se slavi, nego poziva sluge i njih pita. Već tu naziremo da on s ocem ima opterećen odnos i da očeva kuća nije dom u kojem bi pronalazio radost. Čuvši da se njegov mlađi brat vratio i da mu je otac priredio gozbu, rasrdi se i ne htjede ući. A kada otac izlazi van i počinje ga nagovarati, iz njega izbija bujica nezadovoljstva, koja se očito godinama nakupljala. On prigovara ocu da mu toliko godina služi i da nije prestupio ni jedne njegove zapovijedi, a on mu nikada nije dao ni jareta da se s prijateljima proveseli.
Stariji sin u ocu ne vidi dobrog oca, nego vidi gospodara koga mora slušati, služiti mu i koji mu uskraćuje životnu radost. Iz njega progovara ista zabluda, kojoj je robovao mlađi sin. On kao da zavidi mlađem bratu. Zanimljivo je da zna da je ovaj s bludnicama potratio očevo imanje, iako mu to nitko nije rekao. Kao da je i sam priželjkivao učiniti isto, ali se iz nekog razloga za to nije odlučio. A sada, kada je otac primio natrag mlađeg sina, njegova frustracija kulminira. Iskrivljen odnos prema ocu uzrokuje iskrivljen odnos prema bratu.
Očito je da mlađi predstavlja obraćene carinike i grješnike, a stariji farizeje i pismoznance. A prispodoba je upravo njima upućena. Pismoznanci i farizeji su religiozni ljudi. Barem na izvan su se strogo pridržavali religijskih pravila. Svakodnevno su molili, slavili Boga, davali milostinju, poznavali Sveto pismo… Međutim, njihov odnos s Bogom u bitnome je manjkav. Oni ne poznaju Božju dobrotu i milosrđe. Zato im Isus ovom prispodobom poručuje da su i grješnici njihova braća i da tu činjenicu ne ukidaju njihovi grijesi. Svi mi imamo jednoga Oca. Ne smijemo se odricati jedni drugih, nego u ozračju Božjeg milosrđa trebamo gajiti isto milosrđe jedni prema drugima.
Za nas je ovo posebno upozoravajuće. Lako se može dogoditi da netko, poput starijeg brata, bude stalno u kući svoga oca, da se podlaže svim kućnim pravilima, a da mu srce bude negdje drugdje. Može se dogoditi vjerniku da bude revan katolik, da moli, svake nedjelje ide na svetu misu, posti i čini druga pobožna djela, ali da mu srce ostane nemilosrdno, škrto i tvrdo, ispunjeno gnjevom prema Bogu i bolesnom ljubomorom prema svojima bližnjima. Može se to dogoditi svima nama bez razlike, vjernicima laicima, svećenicima, redovnicima…
Prispodoba ostaje nedovršena. Mi ne znamo što je na koncu odlučio stariji sin. Ne znamo sa sigurnošću ni to je li mlađi sin izišao iz svojeg egocentrizma, kada je doživio takav doček od oca. Drugačije kazano, i jedan i drugi sin tek trebaju porasti u spoznaji ljubavi i milosrđa koje otac ima prema njima i na takvo milosrđe se sami opredijeliti.
Naravno, prispodoba je ispripovjeđena za sve nas, jednako za one od nas koji su poput mlađeg sina bili daleko od Boga i vratili se u zajedništvo Crkve, kao i za one koji su poput starijeg sina u tom zajedništvu stalno, ali očevu kuću ne doživljavaju kao jedino mjesto istinskog sinovskog života.
Božje milosrđe prema grješnicima za nas je najveća milost, jer nas ono spašava od grijeha i smrti, ali i najveći ispit za našu vjeru.
