(Prva nedjelja došašća, godina C)
Evanđelje (Lk 21,25-28.34-36):
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelje po svoj zemlji. Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.“
Propovijed:
S prvom nedjeljom u vremenu došašća, u kojem se pripravljamo za svetkovinu Isusova rođenja, Crkva započinje novu liturgijsku godinu. Ozračje s kojim je započinjemo jednako je onom s kojim smo završili prethodnu. U nama se želi učvrstiti kršćansku nadu u Kristov ponovni dolazak. Tako je misno evanđelje Prve nedjelje došašća vrlo slično onom koje smo slušali predzadnje nedjelje u crkvenoj godini. Radi se o dijelovima iz Isusove eshatološke besjede u kojoj on svojim učenicima najavljuje pojave i znakove, koji će prethoditi dolasku Sina Čovječjeg u moći i slavi.
Naša vjera bitno je obilježena nadom u Božju budućnost, kada će Krist uspostaviti Božje kraljevstvo na nebu i na zemlji. Razlog za to je njegov povijesni dolazak u tijelu, kada je navijestio Božje kraljevstvo i žrtvom na križu ga ustanovio. Taj spasopovijesni događaj je temelj naše vjere i razlog nade u Kristov ponovni dolazak.
U evanđelju Isus naviješta pojave na suncu, mjesecu i zvijezdama, tjeskobe i strah naroda, potresanje sila na nebu i na zemlji, koje će prethoditi dolasku Sina Čovječjeg. Radi se o apokaliptičkom jeziku koji pomoću ,simbola i metafora progovara o budućem vremenu. Kolikogod se on činio zastrašujućim, mi ga trebamo slušati kao radosnu vijest spasenja, jer on to doista i jest. Sunce, mjesec i zvijezde, sile na nebu i na zemlji, tjeskobe naroda, strah, izdisanje i nesigurnost, sve to opisuje naš zemaljski svijet, zbilju u kojoj se odvija naš zemaljski život. U njemu ljudi vrlo često pojave na nebu i na zemlji, osobito sunce i mjesec, časte kao idole i božanstva, jer doživljavaju da im o njima ovisi opstanak na zemlji. Zvijezde upućuju na ljudsko znanje koje se po njima ravna u snalaženju u vremenu i prostoru. Sile na nebu i na zemlji označavaju pojave u prirodi koje bitno utječu na naše zemaljske živote. Označavaju također vladare, kraljeve i kraljevstva, koji su često svoje podložnike prisiljavali da im iskazuju božansku čast. Sav taj svijet, jer je duboko u sebi nestalan i nepravedan, i jer u njemu mi ljudi ne pronalazimo puninu radosti i dobra, mora nestati. Taj proces će biti veoma potresan. Uzrokovat će tjeskobu i strah kod ljudi. Kolikogod on bio nestalan, nepravedan, opterećen zlom i smrću, budući da je to jedini svijet koji mi iskustveno poznajemo, mi se na nj prilagodimo, naviknemo pa u njegovim pojavama i mijenama pronađemo kakvu-takvu sigurnost. Zato njegovo propadanje izaziva u nama osjećaj duboke ugroženosti.
Ipak, umiranje poznatog nam svijeta nipošto nije kraj niti razlog za pad u beznađe, jer će tada ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku u velikoj moći i slavi, kaže Isus. I poziva, kad se to bude stalo događati, podignite glave, jer se približuje vaše otkupljenje. Ovaj prizor je, kako smo već napomenuli, navještaj Kristova drugog dolaska u slavi. Ipak, on je istovremeno i navještaj njegove smrti na križu. Ovo zvuči paradoksalno. Razapinjanje na križ tada je bilo najteža kazna i poniženje koji mogu nekoga zadesiti. Tako je u očima ljudskim. Oči vjere, naprotiv, vide da se Božja slava već tu u punini objavila. Krist je na križu svladao sve protivne sile na nebu i na zemlji i uspostavio Božji mir i pravdu. Bog se ponovno objavljuje kao posve drugačiji. Njegova snaga i slava nisu u strahu i tlačenju ljudi, nego u ljubavi koja stvara i obnavlja život.
Isusovo uzdignuće na križu, koje je zalog njegovog konačnog dolaska, Crkva također vidi kao ispunjenje starozavjetnih obećanja, koja je Gospodin po prorocima dao Izabranom narodu. Jedno takvo izrekao je prorok Jeremija Izraelcima dok su trpjeli pod jarmom babilonskog ropstva (prvo čitanje). Bog će, kaže prorok, podići Davidu izdanak pravedni, koji će zemljom vladati po pravdi i pravici, i donijeti spasenje i mir svome narodu. Pod pravdom i pravicom ovdje se ne podrazumijeva zakonska ili ljudska pravda, nego Božja volja. Ona jedina može nebu, zemlji i svakom ljudskom srcu donijeti istinsku pravednost, radost i mir. Krist je žrtvom na križu izvršio volju Božju.
Božje spasenje nama ljudima je ponuđeno kao dar za koji se svatko od nas mora osobno i slobodno opredijeli. Isus nas zato upozorava da pazimo na svoja srca, da nam ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te nas iznenada ne zatekne onaj Dan, koji će kao zamka doći. Slično i Pavao poziva Solunjane da jedni prema drugima i prema svima rastu i obiluju ljubavlju te da čuvaju svoja srca besprijekorno svetima pred Bogom i Ocem našim o Dolasku Gospodina našega Isusa (drugo čitanje). Srce u biblijskom govoru označava cjelokupno središte čovjeka, sve njegove misli, želje, nakane, osjećaje, potrebe, pamćenje, iskustvo…
Proždrljivost, pijanstvo i životne brige, to su tri borbe, tri muke, tri iskušenja koja svi mi u sebi doživljavamo pred darom spasenja. Proždrljivost je sindrom sebičnog srca, srca koje samo misli na sebe. Kada čovjek samo sebe vidi, samo na sebe misli i samo za sebe grabi, tada njegovo srce postaje teško, usaljeno, nezasitno i nesposobno prepoznati dar spasenja.
Pijanstvo je simptom straha i kukavičluka. Pred teškim životnim iskušenjima čovjek se nužno osjeti slab i nemoćan. Tada ga hvata strah od kojega ima potrebu pobjeći. Zato pribjegava iluzijama, zaboravu, pijanstvu, nasilju… Čovjek može postati opijen ne samo od alkohola ili opijata, nego od umišljenosti, od uspjeha, od slave svijeta, od novca, od nerazumne gorljivosti, od straha i panike, od iskrivljene religioznosti… Opijeno srce nije kadro prepoznati dar spasenja.
Životne brige, isključiva posvećenost zemaljskoj egzistenciji također može postati uzrok otežalosti našega srca. Ovdje na zemlji moramo misliti i na vremenite potrebe. Moramo brinuti jedni na druge. Trebamo se trsiti da iskoristimo svoje talente i na najbolji način izvršimo ono što smo po svome zvanju pozvani izvršiti. Roditelji trebaju osigurati svojoj djeci bezbrižno djetinjstvo te dobar odgoj i obrazovanje. U životu je potrebno da svatko od nas najodgovornije vrši ono što je pozvan vršiti. Samo takav pristup jamči zajednici blagostanje i mir. Ipak, sve to ne smijemo pretvoriti u idole kojima se kao bogovima klanjamo. Ne smijemo zbog zdravoga tijela, dobroga života, novca i probitka u društvu ukaljati savjest i dovesti u pitanje vječno spasenje. Ne smiju nas životne brige do te mjere obuzeti da prestanemo misliti na svoju dušu, koju samo Bog može umiriti. Roditelji nisu pozvani odgajati svoju djecu samo za zemaljski život, nego još više za Boga i vječnost. Spojiti brigu za vremenito i vječno, to je mudrost naše vjere. I to je moguće samo onda kada tako živimo da u svakom trenutku svoga života možemo stati pred lice Božje.
Isus nas zato poziva da budemo budni i da u svako doba molimo. Biti budan i stalno moliti znači cijeli svoj život, sve što jesmo i što činimo, staviti u ozračje Božje prisutnosti i konačnog spasenja. Odnosno cijeli svoj život živjeti kao dar Božje ljubavi.
