XXXIII. nedjelje kroz godinu (godina B)
Misna čitanja: Dn 12, 1-3; Ps 16, 5.8-11; Heb 10, 11-14.18; Mk 13,24-32
Evanđelje:
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „U one dane, nakon velike nevolje, sunce će pomrčati i mjesec neće više svijetliti, a zvijezde će s neba padati i sile će se nebeske poljuljati. Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba.
A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti. A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac.“
Razmatranje:
Ove, pretposljednje nedjelje u crkvenoj godini za misno evanđelje imamo dio Isusovog eshatološkog govora iz Markova evanđelja. Eshatološki govor je govor o posljednjim stvarima. U njemu Isus apokaliptičkim jezikom progovara o kozmičkim događajima koji se imaju dogoditi u budućem vremenu. Apokaliptički jezik pomoću simbola i metafora nastoji odgovoriti na temeljna pitanja čovjekova postojanja, poglavito na ona koja se odnose na budućnost svijeta i čovjeka. Takav govor vrlo je svojstven Svetom pismu. Isus ga upotrebljava na način blizak starozavjetnim prorocima. A proroci su za njim posezali osobito u vremenima nevolja i progona kao poruku utjehe i ohrabrenja Božjem narodu.
Jedan takav tekst iz Knjige proroka Danijela imamo za prvo misno čitanje. Prorok ga upućuje vjernima u Izraelu koji su trpjeli teške progone od strane grčkih vladara, nasljednika Aleksandra Velikog (2. st. pr. Kr.). Antioh IV. Epifan nametao im je poganska božanstva, u Hram je postavio kip boga Zeusa, a vjernike koji su ustrajavali u štovanju Gospodina kažnjavao smrću. Knjiga, koju prorok spominje, Božja je knjiga života. U nju su upisana imena vjernih. Ona je jamstvo da ni jedno naše djelo, dobro ili zlo, u Božjim očima nije nevidljivo i bez posljedica. Zato je ona vjernima jamstvo vječnog života, a drugima izvor sramote i vječne gadosti, piše prorok. Isto značenje koje kod proroka Danijela ima Božja knjiga, Isus pridaje svojim riječima. Sve će proći, nebo i zemlja će uminuti, ali njegove riječi neće uminuti, kaže on.
Prema tome, koliko god se ovaj Isusov govor činio kao prijetnja koja u nama izaziva duboku tjeskobu, on to nije. Barem ne za one koji ga čitaju s živom vjerom u njegovu poruku spasenja. Isusu nije namjera bilo koga ustrašiti niti najavljivati odmazdu onima koji ga ne prihvaćaju. Naprotiv, ovime on najprije želi svima koji se u nj pouzdaju poduprijeti nadu da je njegova riječ čvršća i pouzdanija od najstalnijih sila u vidljivom svijetu, kao što su nebeska tijela i mijene. Kristova riječ je najstalnija i najpouzdanija čvrsta točka u cijelom svemiru. To će reći da će se sva Isusova jamstva i sva obećanja, koja nam je dao, u potpunosti ispuniti. I sve drugo što se u svijetu događa ne samo da to ne može spriječiti, nego na svoj način tomu doprinosi.
U ovim riječima nalazi se još jedna prevažna poruka. Sunce i mjesec su u poganskim vjerovanjima redovito imali status božanstava. U istom tom svijetu su se mnogi vladari dizali u zvijezde, pridavali se sinovima sunca ili bogova i tražili od podložnika da ih časte kao božanstva. Kada Isus najavljuje da će sunce pomrčati, mjesec potamniti, zvijezde padati s neba i sile se nebeske poljuljati, on najavljuje kako će se sve te idolopokloničke obmane raskrinkati. Lažna božanstva će izgubiti svoj sjaj, a uobražene zvijezde i sile će popadati sa svojih umišljenih visina. Ovo se, naravno, ne odnosi samo na tadašnji poganski svijet, nego na sve lažno, umišljeno i propadljivo, a što ljudi u bilo kojem vremenu i prostoru uzdižu na razinu božanstava i idola.
Na kraju vremena, poučava dalje Isus, Sin Čovječji će na oblacima doći s velikom moći i slavom. Svako biće na nebu i na zemlji vidjet će taj prizor. Sin Čovječji je naziv kojim prorok Danijel označava tajanstveni nebeski lik koji će na kraju pobijediti i suditi svijet (v. Dn 7,13-14). Isus ga je rado koristio za sebe, zato što je pojam mesije bio vrlo ispolitiziran. Oblak u biblijskom govoru simbolički označava Božju nevidljivu prisutnost na zemlji. Nju sada samo vjerom možemo vidjeti. Na kraju ona će biti očita svakom stvorenju pod nebom.
Isusova pobjeda nad svim neprijateljskim silama i nebeska slava zasluga je njegove žrtve ljubavi na križu, kaže Poslanica Hebrejima (drugo čitanje). Prema tome, njegova pobjedna snaga, kojom je pokorio svijet i proslavio se, božanska je ljubav. Ona nam se u spasonosnoj žrtvi na križu potpuno očitovala. Mi smo zato pozvani da se njome okoristimo, jer ona ima moć izbrisati sve naše grijehe. Kada primamo sakramente, a osobito sudjelujući u otajstvu Euharistije, koja Kristovu žrtvu čudesno uprisutnjuje u naše vrijeme, mi se već sada njome posvećujemo i postajemo dionici njegove nebeske slave.
Sin Čovječji će, kaže Isus dalje, razaslati svoje anđele da okupe izabrane sa svih krajeva svijeta. U ovome je prepoznajemo poslanje Crkve. Crkva je novi Božji narod koji sve ljude poziva da se pridruže Kristovoj sveopćoj pobjedi.
Kada će se sve to dogoditi, pitanje je koje nam se samo od sebe nameće. Pitanje svršetka svijeta jedno je od onih koje najviše golicaju ljudsku maštu. Isusov odgovor je neobičan. On kaže da dan i čas kada će nebo i zemlja uminuti nitko, pa ni on sam ne zna, osim Oca na nebesima. Zašto? Razlog ovom neznanju sigurno nije u nekakvoj samovolji nebeskog Oca, koji bi nas želio držati u strahu i napetosti, već poziv na povjerenje u njegovu volju. Htjeti znati vrijeme i čas, to samo pokazuje zakržljalost nečije vjere. Otkriva koliko takav vjernik još nije naučio istinski se pouzdavati u Boga i njegova obećanja te s živom vjerom gledati na sve što se s nama i oko nas događa. A onaj koji se pouzdaje u Božje milosrđe, njemu znati vrijeme i čas uopće nije potrebno.
Isus kaže da ne zna vrijeme i čas svoga drugog dolaska, ali zato zna nešto drugo, što je za nas daleko važnije. Naraštaj ovaj neće uminuti, dok se sve to ne zbude, kaže on. Zato ovaj apokaliptički govor treba shvaćati kao govor o pojavama koje se događaju u životu svakog naraštaja i svakog pojedinca kroz cijelu povijest. Svi mi, ako hoćemo, uvijek oko sebe možemo vidjeti znakove i pojave o kojima Isus govori. Svako vrijeme, kada ga promatramo očima vjere, može nam otkriti prolaznost svih vidljivih i nevidljivih sila na nebu i na zemlji te neprolaznost Boga i njegova spasenja.
Da bi potkrijepio svoj poticaj na vjerničko gledanje na budućnost, Isus koristi usporedbu sa smokvom. Smokva je biblijski simbol mudrosti. Njezino pupanje za palestinske zemljoradnike bilo je najpouzdaniji znak dolaska ljeta. Dok ostala stabla znaju puštati mladice za kratkih toplih razdoblja u zimskom periodu, što zna biti jako varljivo, smokva čeka sve dok sigurno ne nastupi ljeto. Ova slika posebno upozorava nas vjernike da ne nasjedamo na kojekakva lažna i panična proročanstva o sudnjem danu, nego da se čvrsto držimo svoje vjere. Svako ishitreno pretkazivanje budućih katastrofa i događaja, svako strašenje Božjom odmazdom, svako nerazumno pouzdavanje u praznovjerna gatanja i proricanja, sve to je itekako protivno autentičnoj evanđeoskoj vjeri, koja se jedino pouzdaje u Božju riječ. I samo u nju.
Spasitelj Isus dovoljno nam je objavio i žrtvom na križu dovoljno učinio da se cijelim svojim bićem možemo osloniti na njega te u nadi i s pouzdanjem iščekivati njegov drugi dolazak.
