(Krštenje Gospodinovo, godina C)
Evanđelje (Lk 3,15-16.21-22):
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.« Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!
Homilija:
Blagdanom Krštenja Gospodinova Crkva završava božićno vrijeme, u kojem nizom blagdana slavi dolazak božanskog Spasitelja Isusa na zemlju. U svome Sinu Isusu Bog se čovjeku potpuno objavljuje. Sasvim otvoreno pokazuje mu svoje pravo lice. A to je lice ljubavi i milosrđa prema svakom čovjeku u njegovoj grješnoj nemoći i predodređenosti za smrt.
Uvodeći nas u događaj Isusova krštenja, sv. Luka zapisuje da je narod bio u iščekivanju Božjeg pomazanika. U tom iščekivanju mi prepoznajemo dvostruku pozadinu. Prva je starozavjetna objava. Bog je u više navrata i na više načina po prorocima navijestio da će poslati svoga izabranika koji će doći i osloboditi njegov narod od svakoga ropstva. Druga pozadina je općeljudska žudnja za pravednijim svijetom i boljim životom, koja je duboko utisnuta u svako ljudsko srce. Temeljno iskustvo svih nas je osjećaj nemoći i razapetosti između onoga za čime nasušno težimo i onoga što stvarno jesmo. U tom smo smislu svi mi poput naroda koji se okupio oko Ivana puni iščekivanja. Svi mi na ovaj ili onaj način čeznemo da netko veći i jači zahvati s neba u ovaj naš svijet te ukloni iz njega sve ono što nas ljude ispunja strahom i tjeskobom. Bez te čežnje čovjekova duša ostaje beznadna, beživotna.
Iščekivanje naroda o kojem govori sv. Luka bilo je tako živo i napeto da su mnogi mislili kako bi Ivan mogao biti obećani Spasitelj. Ivan to odlučno opovrgava. Kaže da onomu koji treba doći on nije dostojan odriješiti remenje na obući te navodi suštinsku razliku između svoga i Kristova krštenja. Njegovo krštenje, kazao je Ivan, samo je simbolički čin koji označava čovjekovu spremnost na obraćenje, dok će onaj koji ima doći krstiti Duhom Svetim i ognjem. To je krštenje koje čovjeka iznutra potpuno mijenja, potpuno ga preobražava u novo stvorenje rođeno ne samo od tijela nego od Boga.
Kroz izvještaje o Isusovom utjelovljenju, rođenju, krštenju i javnom djelovanju evanđelja nam pokazuju kako se sve to događa upravo po njemu. Po njemu Bog zahvaća u ljudsku povijest, u živote svih ljudi svih vremena, ispunja sva naša općeljudska iščkeivanja i pokazuje kako nas nije prepustio slijepom usudu. Po njemu ispunja i sva ona obećanja dana po prorocima, koji su naviještali ovakav Božji zahvat. Isus je Izaijin Sluga Gospodnji, po kojem Bog dolazi ususret našoj čežnji za pravdom, koga je postavio sa Savez narodima, za čijim naukom žude otoci, koji slijepima oči otvara, koji sužnje izvodi iz zatvora a utamničene iz tame (prvo čitanje). Slično propovijeda i sv. Petar (drugo čitanje) kada naviješta da Bog, komu je u svakom narodu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu, po Isusu, pomazanom Duhom Svetim i snagom, donosi mir i oslobođenje svima kojima je ovladao đavao.
Naše poteškoće s Bogom, međutim, nastaju kada njegovo djelovanje nije onakvo kakvo ga mi ljudi očekujemo. Bog zahvaća u našu zemaljsku stvarnost, ali na sebi svojstven način, koji je nama ljudima vrlo često sasvim neočekivan i neshvatljiv. Toliko neočekivan i neshvatljiv da ga vrlo teško možemo prepoznati. Zbog toga je jako važno da se oslobodimo svih iskrivljenih očekivanja. Ona nas jednako kao i grijesi ometaju da prepoznamo Božju prisutnost u svom životu.
Bog nas u Isusu prije svega iznenađuje svojom poniznošću. Narod je očekivao jakoga i moćnoga Mesiju, pred kim bi se trebala tresti brda i drhtati zemaljski vladari. A on dolazi sasvim neprimjetno. Njegovo rođenje u betlehemskoj štalici zapravo je sablažnjivo priprosto. Sada stajući u red grješnika, kako bi od Ivana primio krštenje obraćenja, Isus jednako neprimjetno i još sablažnjivije započinje djelo spasenja. To je prizor u koji se danas osobito trebamo zagledati. On koji grijeha počinio nije, i zbog toga mu krštenje nije bilo niti potrebno, prihvaća usud grješnika. Za razliku od nas koji doista jesmo grješnici, ali se takvima tako teško priznajemo. Ovo je stoga svima nama ohrabrenje da ne oklijevamo priznati se grješnicima, jer je Isus upravo radi takvih nas došao na zemlju.
Drugi vrlo neobičan detalj je silazak Duha Svetoga. Dok se Isus, izašavši iz vode, molio, nebo se otvorilo i Duh Sveti je sišao na nj u tjelesnom obličju, poput goluba, i začuo se glas s neba: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ U tadašnjem razumijevanju kozmosa nebo se shvaćalo kao ogroman kupolasti svod, koji je prekrivao svijet, a iza njega, predaleko od čovjekova dosega, nalazilo se Božje prijestolje. U trenucima kada je narod odbacivao Boga i predavao se grješnom životu, vjerovalo se da je Bog potpuno zatvarao nebesa. Čovjek je, drugim riječima, doživljavao kako se sam Bog zbog njegove grješnosti od njega beskrajno udaljio.
U ono doba među pobožnim Izraelcima vladala je osobito velika tjeskoba i malodušje, jer Bog do pojave Ivana Krstitelja dugo nije progovorio kroz usta nekog od proroka. Narod je osjećao da ga Bog ne čuje, da je napušten. Nije čudo da se s Ivanom probudila potisnuta nada.
Duh Sveti silazi nad Isusa kao golub. Nije tu bilo nikakve izvanredne sile, bljeska, grmljavine ili slično. To se dogodilo toliko tiho i neprimjetno, da je to samo Ivan uočio (v. Iv 1,32). Kao što je golubica bila Noi znak da se vode potopa povlače te da između neba i zemlje ponovno vlada sklad, tako je ona sada znak da je Isus onaj koji će ponovno i potpuno izmiriti nebo i zemlju. To prepoznaju samo oni koji poput Ivana molitvama, postovima i razmatranjima svetih Pisama izoštravaju svoj pogled da bi mogli vidjeti Božje djelovanje u svijetu.
Isusovo krštenje poziv je svima nama da se prisjetimo milosti koju smo zadobili u svetom krštenju. Postali smo djeca Božja, čisti od svakoga grijeha, slobodni od smrti i subaštinici neba. Po krštenju smo i mi po Kristu postali Očevi ljubljeni sinovi i kćeri u kojima je sva njegova milina. To je prvo i najvažnije što bismo o sebi trebali imati uvijek na pameti.
