Treća vazmena nedjelja, godina C
Evanđelje, Iv 21,1-19:
Isus se ponovno očitova učenicima na Tiberijadskome moru. Očitova se ovako: Bijahu zajedno Šimun Petar, Toma zvani Blizanac, Natanael iz Kane Galilejske, zatim Zebedejevi i još druga dva njegova učenika. Kaže im Šimun Petar: »Idem ribariti.« Rekoše: »Idemo i mi s tobom.« Izađoše i uđoše u lađu, ali te noći ne uloviše ništa.
Kad je već svanulo, stade Isus na kraju, ali učenici nisu znali da je to Isus. Kaže im Isus: »Dječice, imate li što za prismok?« Odgovoriše mu: »Nemamo.« A on im reče: »Bacite mrežu na desnu stranu lađe i naći ćete.« Baciše oni i više je ne mogoše izvući od mnoštva ribe. Tada onaj učenik kojega je Isus ljubio kaže Petru: »Gospodin je!« Kad je Šimun Petar čuo da je to Gospodin, pripaše si gornju haljinu, jer bijaše gol, te se baci u more. Ostali učenici dođoše s lađicom vukući mrežu s ribom jer ne bijahu daleko od kraja, samo kojih dvjesta lakata.
Kad iziđu na kraj, ugledaju pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh. Kaže im Isus: »Donesite ribâ što ih sada uloviste.« Nato se Šimun Petar popne i izvuče na kraj mrežu punu velikih riba, sto pedeset i tri. I premda ih je bilo toliko, mreža se ne raskinu. Kaže im Isus: »Hajde, doručkujte!« I nitko se od učenika ne usudi upitati ga: »Tko si ti?« Znali su da je Gospodin.
Isus pristupi, uzme kruh i dade im, a tako i ribu. To se već treći put očitova Isus učenicima pošto uskrsnu od mrtvih.
Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!« »Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.« A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«
Homilija:
Misno evanđelje ove nedjelje opisuje ukazanje uskrslog Isusa učenicima na Tiberijadskome moru. U prvom dijelu je prikaz čudesnog ribolova, a u drugom razgovor Isusa i Petra. U Ivanovom evanđelju ovo je posljednji susret Isusa i učenika, koji sadržava temeljne obrise života i djelovanja Crkve.
Povratak u Galileju na Tiberijadsko more, tamo gdje je Isus započeo svoje javno djelovanje i gdje ih je okupio, nagovještava da je pred učenicima novi početak. Ali sada s iskustvom Isusove smrti i uskrsnuća, kao i s bolnom spoznajom o vlastitim promašajima. Ipak, tek sada su oni kadri pravo razumjeti Isusovo djelo spasenja, da bi ga nastavili.
Na poziv Petrov sedmorica učenika odlaze ribariti. Kao i kod prvog ribolova, kojeg opisuju drugi evanđelisti, cijelu noć nisu ništa ulovili. More i noć simbolički predočavaju stanje u kojem se nalazi naš zemaljski svijet. U njemu djeluju sile tame i smrti. Isusovu učenici, Crkva, poslani su u taj i takav svijet naviještati radosnu vijest spasenja. Oni su poslani biti ribari ljudi.
Uskrsli Isus se pojavljuje ujutro na obali. Jutro je vrijeme uskrsnuća. Ivan u cijelom svom evanđelju jako naglašava suprotstavljenost svjetla i tame. Svjetlo predstavlja Božji svijet, a tama svijet bez Boga. Isus je donositelj svjetla. On sam je svjetlost svijeta koja rasvjetljuje svaku tamu. On je naš Spasitelj koji nas iz svijeta tame i smrti vodi prema uskrsnoj obali, utočištu vječnog mira.
Ipak, učenici ga ne prepoznaju. Prepoznat će ga tek nakon što na njegovu riječ bace mrežu i izvuku je krcatu ribom. Prvi će to učiniti učenik koga je Isus ljubio.
Na prvi pogled je neobično da učenici ne prepoznaju Isusa, a s njime su proveli tri godine zajedničkog života. Isto se dogodilo Mariji Magdaleni i učenicima na putu u Emaus. U ovome je sadržana jako važna poruka za nas. Iako je Isus prije i poslije uskrsnuća isti, njegova pouskrsna prisutnost je drugačija. Ona je otajstvena. Zato uskrslog Isusa nije moguće prepoznati po njegovom vanjskom obličju, mi ga takvog ni ne možemo vidjeti, nego vjerom koja sluša njegovu riječ, vrši je i o njoj razmišlja. To je vjera koja Isusa promatra kao savršeno očitovanje Božje beskrajne ljubavi prema svijetu.
Ovdje nalazimo još jednu prevažnu poruku za nas. Uspjeh poslaničkog djela Crkve, u kojem smo svi pozvani sudjelovati primjereno pozivu koji smo dobili, ne ovisi o našim ljudskim sposobnostima, nego o poslušnosti Božjoj riječi. Pava snaga vjere je u poslušnosti Bogu. To ne znači da su naše sposobnosti i napori nepotrebni. Naprotiv, oni su jako važni. Ali ih trebamo staviti na raspolaganje Bogu. Poslušnost Božjoj riječi je istinska snaga Crkve i samo po njoj možemo svladati sve poteškoće s kojima se susrećemo u životu i radu, pa i one koje se nama čine nesavladive. Jedna misao iz duhovne baštine Crkve kaže da Bog ne traži od nas da budemo uspješni, nego vjerni.
Kada su izišli na obalu, učenici nalaze pripravljenu vatru i na njoj ribu i kruh. Isus ih tada poziva da donesu od riba što su ih ulovili i da doručkuju. Evanđelist spominje da je bilo mnoštvo riba, sto pedeset i tri. Sv. Jeronim tumači da je tada bilo toliko poznatih vrsta ribe te da to upućuje na univerzalnost poslanja Crkve: okupiti sve ljude na božansku gozbu.
Ovdje ponovno nailazimo na jednu neobičnost. Zašto je Isus tražio od učenika da bace mreže za lov i sada da mu donesu od ulovljenih riba, kad on ribu već ima? I zašto ih tek nakon toga poziva da blaguju? Ovaj prizor je slika Euharistije, u kojoj se događa božanska razmjena spasenja. Isus je pravi Bog i kao takav ima sve. Njemu ništa od nas nije potrebno. Njegovo spasenje potpuno je besplatni i bezuvjetni dar njegove ljubavi prema nama ljudima. Ipak, ono što on nema je naša vjera. Zajedništvo spasenja, koje Isus želi s nama ostvariti, a sada se otajstveno događa u Euharistiji, takvo je da svatko u nj treba donijeti sebe, svoj trud i plodove svoga rada. Dar ljubavi moguće je primiti samo onda kada se jednako ljubavlju uzvraća.
To je razlog zašto naša vjera treba biti živa i djelotvorna. Ona se treba ostvariti kao naša suradnja s darom spasenja. A da bi to doista bila, moramo je usmjeriti prema konačnom očitovanju Kristove pobjede u nebu, kada će sve stvorenje na nebu i na zemlji iskazivati čast i hvalu njemu, zaklanom Jaganjcu (drugo čitanje). Euharistija, koju mi ovdje na zemlji slavimo, već nas sada čini dionicima tog nebeskog slavlja. Zato je ona neiscrpan i nenadomjestiv izvor milosti za naš vjernički život.
Nitko od učenika, piše sveti Ivan, nije se usudio pitati Isusa tko si ti, jer su znali da je Gospodin. Ponovno se ističe otajstvenost Isusove uskrsne prisutnosti, koja se može doživjeti snagom vjere koja se hrani Euharistijom.
Ovaj događaj Ivan zaključuje navodom da je to treći put da se Isus objavio učenicima. Broj tri je božanski broj. S time se objava Uskrsa dovršava. Ipak, neobični razgovor Isusa i Petra, koji slijedi, sugerira da iskustvo susreta s Uskrslim Isusom, koji se događa u Euharistiji, treba prerasti u naš osobni odnos s njime. To je odnos ljubavi i poslanja. Poslanje izvire iz ljubavi, a ljubav se u vršenju poslanja očituje.
Već događaj u brodu, kada je ljubljeni učenik prepoznao Gospodina i kazao to Petru, a on obukao gornju haljinu, jer je bio gol, i skočio u more, pokazuje koliki je bio njegov unutarnji nemir i želja da se tog tereta oslobodi. Ovdje se, naravno, ne radi o tjelesnoj razgolićenosti, nego o Petrovom stidu zbog zatajenja. Oblačenje gornje haljine spontani je čin kojim on hoće prikriti svoju golotinju. U svima nama postoji duboko usađeni nagon da se pred drugima pokazujemo u najboljem svjetlu tako da sakrijemo svoje slabosti i grijehe. S druge strane žurba Petra da što prije dođe do Isusa upućuje na ono što svi dobro znamo: nikakva haljina ne može ukloniti iz nas duboki osjećaj stida zbog vlastitih grijeha. Nas bitno određuje ono što u sebi nosimo, a ne ono što drugi na nama vide.
Razgovor Isusa i Petra je također neobičan. Isus Petru postavlja tri pitanja. Dva puta ga pita: „Ljubiš li me?“, a treći put: „Voliš li me?“, a Petar mu svaki put odgovara da ga voli. Iako ova dva glagola, ljubiti i voljeti, mogu djelovati kao istoznačni, ovdje se nazire suptilna razlika. Ona je još istaknutija u izvornom grčkom jeziku u kojem se koriste glagoli agapao i fileo. Prvi glagol označava bezuvjetnu ljubav, ljubav koja se do kraja daje za dobro onoga prema kome je usmjerena. Ovaj glagol se u Novom Zavjetu redovito koristi da označi Božju ljubav prema nama ljudima. Drugi glagol se više odnosi na ljudsku, afektivnu i privrženu ljubav, koja se redovito veže uz obiteljske i prijateljske odnose među ljudima. U dvama prvim pitanjima Isus Petra usmjerava na božansku ljubav. Ona je uzor svake ljubavi. A Petar svojim odgovorima priznaje da za takvu ljubav ipak nije sposoban. Sve što on može ponuditi je krhka i prevrtljiva ljudska ljubav. Na koncu Isus ga pita njegovim glagolom, voliš li me. Spušta se na Petrovu razinu i zadovoljava s onim što mu Petar može dati. Bog je spreman od nas prihvatiti i najmanje što mu možemo dati, ali je na nama da to malo ipak bude sve, a ne tek dio naše ljubavi. On će nam uvijek uzvratiti svojom božanskom ljubavlju. Ona će nam pomoći da svoju ljubav usavršimo po mjeri njegove.
Petar se na treće pitanje ražalostio. Tri pitanja nedvojbeno su ga podsjetila na tri njegova zatajenja. I taj se prizor događao oko vatre. Ipak, Isus ovime Petra ne želi suditi, a još manje naslađivati se njegovom mukom, nego mu dati do znanja da i dalje na nj računa. On obnavlja povjerenje koje mu je ranije dao. Zato mu nakon svakog odgovora upućuje poziv da pase njegove jaganjce i ovce. Povjerava mu brigu za Crkvu. Ipak, trima pitanjima Isus Petra na neki način prisiljava da se sam suoči sa svojom zatajom, da postane svjestan svojih krhkih i prevrtljivih ljudskih sila te da snagu za zadaću koju mu povjerava traži u Bogu.
Ovo je poruka utjehe za sve nas, jer Petar ovdje predstavlja svakoga od nas koji ispovijedamo vjeru i ljubav u Isusa, ali ga uvijek iznova svojim grijesima zatajujemo. Bog od nas nikada ne odustaje.
U ovom razgovoru vidimo sliku sakramenta pomirenja. Bog nam oprašta naše grijehe bezuvjetno. Ipak, nužno je da se mi suočimo sa svim grijesima koje smo počinili i da se za njih iskreno pokajemo. Ne zato što bi to bio uvjet da nam Bog oprosti, nego zato da mi budemo kadri uživati u daru oproštenja, koji nam Bog daje. To možemo samo kada smo potpuno slobodni od grijeha. Zato je teška zabluda, na žalost danas jako raširena u našem svijetu, umanjivati ili nijekati grijeh. Grijeh je, kako kaže Bog Kainu, poput zvijeri na pragu što na te vreba. Ako to znaš, možeš mu se oduprijeti (Post 4,7).
Na koncu Isus najavljuje Petru da će doći vrijeme kada će raširiti ruke i drugi će ga opasivati i voditi kamo budu htjeli. Pisac Ivan napominje da mu je time nagovijestio kakvom će ga smrću proslaviti. Isus, dakle, najavljuje Petru da će imati priliku pokazati svoju ljubav prema njemu i Crkvi, i poziva ga da tada slijedi njegov primjer. Bit će to prilika u kojoj će svima moći pokazati da mu je on Učitelj, a on njegov učenik.
Petar ga je poslušao. Kada je s ostalim apostolima započeo propovijedati Krista uskrslog, a veliki svećenik i članovi Vijeća, isti koji su Isusa osudili, to im branili, Petar im se prvi odvažno usprotivio (prvo čitanje). Treba se više pokoravati Bogu negoli ljudima, kazao je. Na koncu, kako nam prenosi tradicija Crkve, kada ga je u Rimu car Neron osudio na smrt razapinjanjem na križ, tražio je da ga razapnu naopako, jer se nije smatrao dostojnim umrijeti na isti način na koji je umro Gospodin.
