(Druga nedjelja po Božiću)
Evanđelje (Iv 1,1-18):
U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bî čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.
I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče:»To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!« Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost.Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
Homilija:
Ove nedjelje, po treći put u božićnom vremenu, čitamo proslov Ivanova evanđelja. To je tekst koji vrlo sažeto i cjelovito iznosi najdublje otajstvo naše vjere: stvaranje i otkupljenje čovjeka po Isusu Kristu, utjelovljenoj Božjoj Riječi. Ozračje proslova je svečano, izričaj jednostavan, miran i snažan. Njegov sadržaj, iako nam je tako poznat, opet je nov i uzbudljiv, da izaziva uvijek novo ushićenje kod čitatelja. Čitatelj vjernik živo osjeća kako se nalazi pred nečim tako uzvišenim, što se ne da drugačije izraziti nego najjednostavnijim riječima, a koje niti nemaju nakanu do kraja izreći tajnu o kojoj govore, jer to ne mogu, nego je s udivljenjem veličati.
Odmah na početku Ivan nas uzdiže iznad naših poimanja svijeta i vremena u kojem živimo, vodi nas dalje nego što može dosegnuti naša misao, i uvodi u stvarnost koja je bila u početku, prije postanka svijeta i vremena. Uvodi nas u izvorište našeg postojanja. Tu u početku bijaše Božje zajedništvo. Crkveni nauk ga prepoznaje kao Presveto Trojstvo.
U početku bijaše Riječ, piše Ivan, i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Riječ je ono s čime se mi ljudi najtješnje povezujemo. Riječju izričemo svoje znanje, stavove, osjećaje i odluke. Sposobnost izricanja riječi čovjeka razlikuje od svih drugih stvorenja i čini sličim samome Bogu Stvoritelju. Naše riječi su naša legitimacija pred drugima, pred svima koji riječi razumiju. Riječ je temelj komunikacije među ljudima, temelj zajedništva, rada, ljubavi, slobode… Ali i uzrok nerazumijevanja, podjela, sukoba…
U izvornom tekstu Ivan za Riječ upotrjebljava grčki izraz Logos, koji je bio uobičajen za izricanje smisla cjelokupne stvarnosti. Mogao bi se prevesti i s riječju Razum, Mudrost, Smisao… U početku svega je Božji Logos, Božja Mudrost, koja je u sve stvoreno ugradila smisao.
Već je starozavjetna Knjiga Sirahova (prvo čitanje) mudrost shvatila kao vječno nebesko biće, službenicu Božju koja od Boga, iz njegovih usta, dolazi na zemlju, nastanjuje se u Izraelu da izvrši Božju zapovijed, njegovu svetu volju. Ivan ide još dalje i potpuno je poistovjećuje s Bogom. Ona je u Bogu i jedno s Bogom. Ona je nestvorena, istovjetna s Bogom.
Riječ Božja je izvor svakoga života, pište dalje Ivan. Po njoj je sve postalo i bez nje nije postalo ništa. I mi smo iz nje potekli. Bog po svojoj Riječi svemu daje život i bez nje ništa nije postalo. Ovo također znači da izvorište života, svemira, svega što postiji, nije bila nužda, slučajnost ili usud, nego Božja Riječ, Božja slobodna volja. Svijet i ja u njemu postojimo zato što je Bog tako htio. I postojimo sa smislom koji je Bog u nas ugradio.
Život, koji u Božjoj Riječi imamo, svjetlo je koje svijetli i nikakva ga tama ne može obuzeti, piše dalje sv. Ivan. Svjetlo je temeljni uvjet života. U prenesenom govoru ga povezujemo s istinom. Za nas to znači da je život po sebi smislen i razumljiv te ga možemo spoznati, ali samo onda kada ga razumijevamo u svjetlu Božje Riječi. Božja Riječ je istina, u koju trebamo povjerovati i u njezinom svjetlu tražiti smisao svoga žviota.
Sv. Ivan zatim kratko i sažeto opisuje dramu dolaska Riječi na svijet. Božja Riječ dolazi u svije k nama. Dolazi iz nebeskog zajedništva s ciljem da nam dade moć da i mi postanemo djeca Božja, dionici istog nebeskog zajedništva. Ona dolazi kao Svijetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka. Dolazi među svoje, a njegovi ga ne primiše!? Tu je sva tragedija svijeta. Mi smo od Boga i Božji, i najveća nesreća za nas je to ne prepoznati pa Boga i njegovo svjetlo odbaciti. Kada to učinimo, mi se zapravo odričemo punine života i sami sebe osuđujemo na život u besmislu ili nekakvom polu-smislu. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Tek kada primimo Božje svjetlo, kada u Bogu tražimo istinu o valstitom postjanju, spoznajemo pravu narav svoga života.
Kasnije, u razgovoru s Nikodemom, Isus će ovu dramu dodatno protumačiti kao dramu vjere. Tko vjeruje u njega, jedinorođenoga Sina Božjega, ne osuđuje se, a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao. Isus je Svjetlost koja je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost, jer im djela bijahu zla, tumači dalje Isus.
Ivan u proslovu sržno izriče sadržaj cijelog evanđelja. Sve što kasnije slijedi potvrda je i razradba ovoga što je rečeno u proslovu. Boga nitko nikada nije vidio. Jedinorođenac, Bog, koji iz krila Očeva dolazi, on nam ga objavljuje. U svojim riječima izriče njegovu misao o nama i njegovu volju za nas. Svojom mukom pokazuje i dokazuje njegovu ljubav prema nama. Svojim uskrsnućem potvrđuje njegovu snagu i pravednost koja pobjeđuje svaku nepravdu i izmiruje sve sa sobom. Zakon je dan po Mojsiju, ali sam Zakon ne oslobađa. Milost i istina, koji nas oslobađaju od grjeha i smrti, oni su nam dani u Isusu Kristu. Drugim riječima, spasenje nije naša zasluga nego Božji dar. Primiti ga možemo kada u potpunosti prihvatimo Božje Svjetlo da bismo u njemu i od njega živjeli.
U poslanici Efežanima (drugo čitanje) Pavao vrlo sažeto izriče ovu istinu vjere: U Isusu Kristu Bog nas „sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu Slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome.“
Ivanov Proslov nas poziva da vjerujemo u Boga upravo onakvog kakvog nam ga izriče Isus. On je Njegova Riječ, Onaj koji je oduvijek s Bogom, jer je sam Bog, i od Boga k nama dolazi da ne hodimo u tami, nego da baštinimo život vječni.
