V. nedjelja kroz godinu, godina C
Evanđelje, Lk 5,1-11;
U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Homilija:
Naš život je dar od Boga, u kojem nam Bog daje samoga sebe. Samim time on je i poziv da ga živimo u zajedništvu s Bogom, odnosno u skladu s nakanom s kojom nam ga Bog daruje. A on nam jamči da će nam uvijek dati potrebnu milost da u takvoj nakani možemo ustrajati. Misna čitanja ove nedjelje otkrivaju nam u čemu se sastoji Božji poziv i kakav treba biti naš odaziv.
Prvo čitanje prikazuje poziv Izaije u proročku službu. Dogodilo se to u čudesnom viđenju u vrijeme dok se u hramu prinosila miomirisna žrtva. U viđenju Izaija promatra Slavu Božju, čuje pjesmu anđela i razgovor nebesnika o potrebi za Božjim poslanicima. Taj ga prizor prestravljuje, jer je, kako kaže, nečistih usana i u narodu nečistih usana prebiva. U starozavjetnoj vjeri shvaćalo se da čovjek zbog svoje grješnosti ne može vidjeti Boga i ostati na životu. Mi ljudi se doista osjećamo nedostojni gledati Boga licem u lice. Ipak, Bog nas čini dostojnom. On ne želi da između nas i njega postoji bilo kakva zapreka. Zato je sam uklanja. U Izaijinom slučaju to se događa na način da mu jedan od serafa žeravicom dotiče usne. Tako ga čisti i osposobljava za proročku službu. Nakon toga Izaija, uvjeren da je Bog uz njega, spremno pristaje da bude poslan.
U drugom čitanju Pavao iskreno priznaje da nije dostojan apostolske službe, jer je bio progonitelj Crkve Kristove. Ali Krist, koga je susreo u čudesnom događaju pred Damaskom, pozvao ga je i svojom milošću učinio apostolom i navjestiteljem evanđelja svim narodima. Pavao jednako iskreno i ponizno ističe da vjernicima ne propovijeda sebe i svoju mudrost, nego im predaje što je sam primio. A to je navještaj Crkve da je Krist umro uskrsnuo radi našega spasenja.
Čudesni ribolov i Isusov poziv Petru i njegovim drugovima da pođu za njim osobito zorno otkriva nutarnju narav kršćanskog poziva. Isusov ulazak u Petrov brod je zapravo ulazak u Petrov život. Ovo nije bio njihov prvi susret. Isus je već boravio u Petrovoj kući i tom zgodom mu ozdravio punicu. Petar se uvjerio u njegovu čudesnu snagu. Isus sada traži od njega da mu stavi na raspolaganje svoj brod i svoju ribarsku vještinu. A kada ga poziva da izveze na pučinu i baci mreže za lov, Petar se nalazi pred najvećim mogućim iskušenjem. Isus ga poziva da postupi protivno njegovom ribarskom umijeću. Tim više što su cijelu prošlu noć lovili i ništa nisu ulovili. Svatko tko je barem jednom to doživio, zna kako je to frustrirajuće. Petar to Isusu daje do znanja. „Na tvoju riječ bacit ću mreže“, kaže mu. Kada je učinio što mu je Isus rekao, događa se čudo.
Ovo je pouka o vjerničkoj poslušnosti. Poslušnost je temeljni stav koji trebamo zauzeti u odnosu prema Bogu. Ona je drugo ime za vjeru. Božje pozive i postupke nećemo uvijek moći razumjeti. Štoviše, oni će se vrlo često protiviti našem načinu razmišljanja i našem životnom iskustvu. Poslušnost je za nas ljude uvijek iskušenje. Svladati ga možemo samo bezgraničnim povjerenjem u Božju mudrost i ljubav, koju ima prema nama. Bog nas neizmjerno ljubi i neće od nas nikada tražiti nešto što nije za naše spasenje. A on u svojoj božanskoj mudrosti najbolje zna što je za naše spasenje. Zato mu treba dati svoje povjerenje, uvijek i potpuno.
Uz to, kako vidimo, Isus ne traži od Petra ništa drugo osim da napravi ono što on može i umije. Bog nikada od nas ne traži ništa nemoguće, ništa što je iznad naših sila, nego samo da napravimo ono što možemo i znamo, a ostalo da prepustimo njemu. Kada tako postupamo, naše se djelo uvijek pretvara u čudesno djelo. Dok bez Boga ostaje bez pravoga učinka i rađa frustracijama.
Petar, zapanjen čudesnim ulovom, pada pred Isusom na koljena i moli ga: „Idi od mene! Grješan sam čovjek, Gospodine!“ Njemu ovaj događaj otkriva da Isus posjeduje božansku snagu, koja vlada morem, ribama i svakim drugim stvorenjem. I osjeća se nedostojnim stajati pred njim. To je potpuno ljudski. Pred Bogom se naša ljudska grješnost pokazuje u svoj svojoj bijedi.
Međutim, Isus želi pokazati Petru da je Bog drugačiji od naših predodžaba. On nam Boga objavljuje kao nebeskog Oca koji upravo po njemu, utjelovljenom Božjem Sinu, prilazi nama ljudima u našoj grješnosti i smrtnosti s namjerom da nas očisti i učini dostojnima zajedništva s njime. Zato Isus Petra poziva da se ne boji, nego da pođe za njim. Od sada će, kaže mu, loviti ljude. Od sada će njegov život zadobiti sasvim novi sadržaj, koji će biti u službi kraljevstva Božjeg. Petar i drugovi prihvaćaju Isusov poziv, ostavljaju sve i kreću za njim. Susret s Bogom uvijek rađa pozivom da se uključimo u djelo spasenja. A odaziv je pokazatelj da smo Boga doista susreli.
Isusov poziv na nasljedovanje upućen je svima nama. Svi smo mi zajedno s Petrom i njegovim drugovima pozvani da povjerujemo u Božju riječ i da joj svojim životom budemo poslušni. Naravno, nismo svi pozvani u apostole i misionare. Međutim, svako životno zvanje je Božji poziv i poslanje, ukoliko smo se na nj odlučili s iskrenom vjerom da nas je Bog za nj odabrao. Nema života bez poziva i poslanja. I nije moguće pravo živjeti, ukoliko svoj život tako ne prihvatimo. A da bismo ostvarili poslanje koje nam je Bog povjerio, moramo ga živjeti s njime. Moramo se u poslušnosti vjere Bogu potpuno otvoriti i prepustiti. Ne smijemo ostati zatvoreni u svoje ograničene i nestalne ljudske misli te božanski dar života njima podrediti. Isusov poziv uvijek i od svakoga od nas traži radikalno opredjeljenje. Valja u potpunosti ostaviti stari život, život bez Boga, i prihvatiti novi život, život s Bogom. Međutim, to nipošto nije nasilje nad našim životima. Kada traži da ostavimo sve i pođemo za njim, Isus nas zapravo želi osloboditi svih tijesnih ljudskih ograničenja i pomoći nam da doživimo istinsku radost i ljepotu života, koju nam samo on može dati.
