(Nova Godina, Svetkovina Marije Bogorodice)
Evanđelje (Lk 2,16-21)
U ono vrijeme: Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.
Hoimilija:
Liturgijsko slavlje Nove Godine poziva na blagoslivljanje. Prvo čitanje donosi najpoznatiji starozavjetni blagoslov kojeg je sam Bog dao Mojsiju s ciljem da ga koriste Aron i njegovi sinovi svećenici. U njemu se od Boga na ljude zaziva blagoslov, zaštita, svjetlo njegova lica, milostivost, blizinu i mir. U starozavjetnoj liturgiji je ovaj blagoslov svećenik redovito izricao nad narodom na kraju dnevnog obreda u hramu.
Izvor blagoslova je u Bogu. Bog je blagoslovio čovjeka već samim stvaranjem. Naš život je Božji dar u kojem nam on daruje samoga sebe, svoj božanski život. Dosljedno tome, smisao i svrha našega života je punina zajedništva u Bogu, odnosno Božje spasenje. U spasenju, koje Bog izvodi po Isusu Kristu, ispunja se vrijeme, osmišljava cijela ljudska povijest i ostvaruje u punini naše bogosinovstvo (drugo čitanje). Mi smo Božji sinovi i kćeri, piše sv. Pavao, pa tako i njegovi baštinici u nebu. On nam je u baštinu pripremio ono što sam posjeduje: puninu blaženstva kod sebe i u sebi. Zbog toga Boga možemo zahvalno zazivati i blagoslivljati kao svoga Oca: „Abba! Oče!“ Blagoslivljanje Boga i zazivanje njegova blagoslova na sve nas znak je da smo kao vjernici toga svjesni.
Puninu svoga blagoslova Bog nam daje po svome Sinu, koji se u punini vremena rađa od žene da nama, podložnicima grijehu i smrti, ponovno podari posinstvo a s time i baštinu blaženog života u nebesima (drugo čitanje). U Isusu i njegovu spasenju (ime Isus znači Bog spašava) dolazi punina vremena, smisao i ispunjenje povijesti. U njemu svako vrijeme i svi događaji u vremenu nalaze opravdanje. Tako i mi u Isusu i njegovu spasenju trebamo pronalaziti smisao i ispunjenje vremena koje svakome od nas dano, svih dana i godina koje ovdje na zemlji živimo kao i svemu što nam oni u sebi donosi. Sve se to ispunja i nalazi svoj blagoslov jedino u Isusovu spasenju.
U takvom vjerničkom stavu uzor nam je Blažena Djevica Marija, koju danas slavimo kao Bogorodicu. Kada Luka u današnjem evanđelju piše da je Marija sve događaje koji su se odvijali pred njezinim očima pohranjivala u svoje srce i o njima prebirala, hoće istaknuti kako je ona o njima razmišljala, povezivala ih i u svima njima prepoznavala ispunjenje Božjeg plana spasenja. Marija tako razmišlja o pozdravu anđela Gabrijela, kada joj navješćuje da će biti Bogorodica. U susretu s Elizabetom kao ponizna službenica Božja veliča i hvali Boga, jer prepoznaje kako po njoj ispunja obećanja dana Izraelu po prorocima. Sada prebire o svemu što se događa u štalici u Betlehemu. Skupa s Josipom, kada su dijete Isusa donijeli u hram da ga prikažu Gospodinu, divi se proroštvu starca Šimuna. Sveti Luka, kada nakon opisa hodočašća Svete Obitelji s dvanaestogodišnjim Isusom na Pashu u Jeruzalem zaključuje prikaz njegova djetinjstva, također bilježi kako je Marija brižno čuvala sve te uspomene u svome srcu.
Marija je prolazila isti put vjere kojim mi prolazimo. Spoznanja vjere nisu joj bila jednostavno ulivena od samoga početka, niti ih je kasnije dobila bez vlastitog truda i napora. I ona je trebala moliti, činiti pokoru, razmišljati, razmatrati Sveto Pismo, baš kao što i mi sve to moramo činiti, ako želimo dospjeti do zrele i jake vjere. Razlika je jedino u tome što je ona imala tu milost, da je začeta bez grijeha i kao takva mogla je čuti Božje riječi onako kako Bog želi da ih čujemo i gledati njegova djela onako kako on želi da ih gledamo. Sve što je Marija čula, vidjela i doživjela za nju je bilo neiscrpno vrelo nadahnuća za molitvu, meditaciju, odluke, hvale i slave Bogu, radost i zahvalu… U tome je smisao vjerničkog slušanja, gledanja, razmišljanja i pamćenja Božjih djela spasenja. Marija je uzor vjernica u čijem srcu Božja riječ nalazi na plodno tlo te začima i rađa spasenjem za nju i sve nas. Zato je častimo kao Bogorodicu. Po njezinu uzoru i mi možemo i trebamo prihvatiti Boga u svoje srce te se pretvoriti u bogonosce svijetu u kojem živimo.
Ugledati se trebamo i u ponizne pastire. Oni, koji su od ljudi bili prezreni, od Boga su blagoslovljeni najvećim blagoslovom. Njima samo nebo objavljuje rođenje božanskog Spasitelja. Oni ga vjerom prihvaćaju, odlaze u Betlehem, pristupaju k Isusu, klanjaju mu se te ga s velikom radošću i divljenjem hvale i slave.
Bog nam se daruje u svome Sinu Isusu da bude naše spasenje. Darujmo i mi njemu sebe te ga svojim životom i vremenom hvalimo i slavimo.
