Pitanje anonimnog korisnika:
Hvaljen Isus i Marija! Imam člana obitelji koji je u vezi koju ja i moja obitelj ne odobrava, jer smatramo da je osoba s kojom je član naše obitelji u vezi sumnjiva morala. To je razlog naših neprestanih svađa. Kako da se ponašamo?
Odgovor stručnjaka:
Iz Vašeg pitanja naslućujem popriličnu dozu emotivnih turbulencija kroz koje prolazite i koji su rezultat određenih životnih izbora Vama bliskog člana obitelji. Detalje koje ste naveli u svojoj poruci ne bih spominjao, a razlog su zaštita Vašeg identiteta i prava na anonimnost. Zato ću i u odgovoru izbjegavati komentirati spomenute detalje. To, pak, znači da odgovor moram pokušati „prilagoditi“ da u njemu mognete -nadam se- pronaći odgovore za sebe odgovarajući na neku drugu, sličnu situaciju. U slučaju da Vam to ne bude dovoljno, moram Vas uputiti da pronađete nekog s kim biste u povjerenju mogli detaljnije raspraviti Vašu situaciju i emocije koje ju prate. Napominjem da se zna dogoditi da naši nemiri imaju u pozadini od nas (često) neprimjećene i neprepoznate krute, nerealne i neprilagođene stavove. Kad ih prepoznamo, možemo ih i zamijeniti. Posljedica tog procesa bude i veći nutarnji mir.
Idemo naprijed?
Najprije, čini mi se da ste pobrkali dva važna pojma koje roditelji često pobrkaju, a ti su odgovornost i kontrola. Što bi to značilo? Da, Vi ste kao roditelj odgovorni za svoje dijete, ali ipak nemate (i ne možete imati) kontrolu nad svime što dijete čini. Pogotovo ako „dijete“ više nije dijete, nego odrasla, punoljetna osoba. A sada dijelim s Vama primjer koji će pomoći ilustrirati kazano i -nadam se- unijeti malo svjetla i u Vašu situaciju.
Na razgovor dolazi žena koja tvrdi za sebe da je loša majka. Pitanje koje je uslijedilo glasilo je kako ste došli do toga da sebe smatrate lošom majkom, a odgovor je bio ovakav: „moje dijete je uhvaćeno u dućanu u krađi“. (Usput kazano, „dijete“ ima 17 godina.) Čačkamo dalje, i dolazimo – da skratim – do uvida da je njezina kćer sa prijateljicom uhvaćena u krađi nekih sitnica iz dućana u vrijednosti par eura. Ta činjenica je razlog majci da SEBE (!) nazove lošom majkom.
Razgovor se nastavlja propitivanjem tog zaključka: „Mislite da ste loša majka jer je Vaše dijete jučer odlučilo krasti slatkiše u dućanu?“ „Naravno“, -odgovara žena, i nastavlja: „zar to nije samorazumljivo?“ Ovdje bih napravio prvu stanku i upitao Vas: je li samorazumljivo?
Nastavljamo. Pozabavili smo se i ispitali njezin pojam krivnje i odgovornosti: „Mislite da Vaše dijete nije moglo drugačije postupiti? Jednostavno je moralo krasti zato što ste Vi takvi, kakvi jeste?“ „Pa da“, -veli žena- „zar djeca nisu slika roditelja?“ „U redu“, odgovaram. „Ako je Vaša kćer Vaša slika (loša, naravno), zar to ne znači da ste Vi onda slika svojih roditelja?“ I nastavljam: „Odnosno, zar onda Vaši roditelji nisu krivi što ste Vi takvi – loši – kao što ste vi krivi što je Vaša kćer u jednom trenutku odlučila ukrasti nešto (iz obijesti, pretpostavljam) u dućanu?“ Što je u pozadini? Primjećujete li kako se u ovom razgovoru napada ženin pojam pripisivanja odgovornosti: „Vi ste krivi za ponašanje svojeg djeteta, kao i za svoje vlastito ponašanje. Zar za to potonje ne bi trebala biti kriva Vaša majka?“ Naravno da se žena nije s tim složila. „Moja majka nije kriva za moje eventualne gluposti iz mladosti, nego ja“. Aha! Eureka!
Sad Vas opet pozivam da zastanete.
I spomenuta je žena zastala. Pomalo zbunjena. (Nisu sve zbunjenosti loše! Ima ih i dobrih, i ovo je jedna od njih!) Prepoznala je da joj bespotrebne emocionalne probleme stvaraju dvije različite mjere za istu stvar (jedna teška, zahtjevna za nju i druga milosrdna za ostale) i da može biti odgovorna samo za ono što stoji u području njezine moći i izbora, tj. „što je u njezinim rukama“.
Da, to je otprilike i nekakav zaključak ovog razgovora ( u stvarnosti: više razgovora!): „Svatko je odgovoran samo za ono što je u njegovoj moći. Što je moje dijete odlučilo učiniti, nije u mojoj moći. Ali ja mogu odlučiti kako ću se ophoditi s tom situacijom. U svakom slučaju najprije ću s njim porazgovarati. Reći jasno i mirno svoj stav. Odluka mojeg djeteta da krade slatkiše nema ništa s tim kako ja ocjenjujem moje ponašanje ili moju vrijednost kao majke. Čak i u slučaju da nešto propustim, besmislena je i paušalna ocjena mene kao „loše majke“. (Napominjem da smo „proces“ poprilično pojednastavnili, ali nam ova forma ne ostavlja baš puno drugih mogućnosti!)
Za kraj, dijelim s Vama misao jedne druge majke iz slične situacije, zabrinute za budućnost vlastita djeteta zbog njegovih (loših) izbora. Ona reče otprilike ove riječi: „sad razumijem bolje Djevicu Mariju pod križem. Kao da je to neizbježno iskustvo svakoj majci. Brineš i odgajaš dijete, čuvaš ga i štitiš, a onda ga jednog dana MORAŠ pustiti u svijet i biti spremna prihvatiti da mu (joj) taj svijet može nauditi. Da si sam može nauditi lošim izborima. Ali drugog puta nema. I nisam sama u tom iskustvu – sa mnom su i druge majke, i Majka.
S poštovanjem, don Darko
