(Bogojavljenje)
Evanđelje: Mt 2,1-12:
Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: ’A ti, Betleheme,zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji među kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pāsti narod moj – Izraela!’«
Tada Herod potajno dozva mudrace i razazna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.«
Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.
Homilija:
Vjernički život je duhovno putovanje koje traje cijeli život, započinje našim krštenjem, nastavlja odgojem, rastom i sazrijevanjem u vjeri, a završava prolazom kroz smrt, vjerujemo, u nebesko zajedništvo s Bogom koji je naš Otac. Matejeva pripovijest o mudracima s Istoka jako dobro oslikava dinamiku jednog takvog putovanja.
Mudraci s Istoka bili su onodobni prirodoznanci koji su strpljivim i pomnim promatranjem prirode nastojali proniknuti u njezine tajne i zakone. Oni su bili uvjereni da nam po znakovima u prirodi sam Bog progovara, poučava nas i vodi prema sebi. Izlazak osobite zvijezde bio im je znak da se rodio Kralj židovski. Ostaje otvoreno pitanje jesu li bili upoznati barem dijelom sa starozavjetnim Božjim obećanjima. Moguće da su od raseljenih Izraelaca nešto o tome čuli. Kakogod, oni su odlučili poći na daleki put, pronaći novorođenog židovskog Kralja i pokloniti mu se.
Ovdje je već prva važna pouka za naše duhovno putovanje po vjeri. Vjerovati u Boga znači biti uvjeren da nam je on blizu, iako ga ne vidimo, da nam se na različite načine objavljuje te da njegov govor i znakove, ako smo strpljivi i pozorni, možemo razumjeti. Strpljivost i pozornost na Božji govor ključni su za istinsko napredovanje u vjeri. Bog nikoga ne ostavlja bez svojih znakova, nitko mu nije nevažan, ali je jako mnogo onih koji nisu dovoljno pažljivi i strpljivi te ostaju slijepi i gluhi na Božji govor.
Poziv na strpljivo i pomno osluškivanje Boga osobito je velik izazov za ljude današnjeg vremena. Mi živimo u eri napredne tehnike i brzih sredstava priopćavanja. Naviknuti smo da brzo i bez velikog truda dolazimo do željenih rezultata. To nas ispunja samopouzdanjem i samodostatnošću, ali nas također čini nestrpljivima kada se nađemo pred ozbiljnijim teškoćama i izazovima. Budući da u vjeri nema brzih i laganih rješenja, mnogi su današnji vjernici površni, hiroviti, nepoučljivi, rastreseni… Nestrpljivost uvijek rađa tvrdoglavost i površnost.
Kada su otkrili zvijezdu i razumjeli da ona najavljuje rođenje Kralja židovskog, mudraci su krenuli na put. Za ono doba bio je to iznimno hrabar poduhvat, jer su tada putovanja bila vrlo spora, naporna, opasna i skupa… Mnogi su prije polaska na daleke putove ostavljali oporuke, jer je postojala prilično velika vjerojatnost da se s puta neće vratiti. Poduzeti jedno takvo putovanje, kakvo su poduzeli ovi mudraci, za to je morao imati iznimno snažan motiv. Kod njih je to bila čista vjera. Bili su imućni, velikoga znanja i ugleda, ali spremni sve to podrediti onome što im je bilo na prvome mjestu, susresti Boga.
Što nam ovo govori? Nama se u duhovnom životu može dogoditi da prepoznamo Božje znakove, da spoznamo Božju volju za nas, ali se ne odlučujemo slijediti je, ako je zahtjevna, ako nam oduzima komfor, ako traži od nas preveliku žrtvu i odricanje… Kada malo bolje promotrimo, otkrit ćemo kako mi ljudi jako puno mentalne snage potrošimo da bismo pronašli dobre izlike, samo da ne bismo izvršili ono što Bog od nas traži: izvršiti svoju dužnost, pomoći bližnjemu u nevolji, pomirili se s bratom, poštivali Božje zapovijedi… Tako lako se opravdavamo strahom, obzirima, obvezama i brigama, prebacujemo odgovornost na druge, na vrijeme, navike, neznanje…
Kada su mudraci došli u Jeruzalem i počeli se raspitivati o novorođenom Isusu, Herod i sav Jeruzalem su se uznemirili. Ovo je doista porazno i neočekivano. Ono što bi im trebalo biti najradosnija i najiščekivanija vijest, za koju su, kako se ispostavilo, temeljem proročanstava jako dobro znali, postalo im je znak za uznemirenost. Kao Adam koji se nakon grijeha sakriva pred Jahvom. Osobito je porazno da se tako ponašaju svećenici i pismoznanci, dok Herod u Isusu vidi konkurenta za kraljevsko prijestolje kojega treba ukloniti.
U iskrenom življenju po vjeri, u trudu da slijedimo Božju volju, uvijek ćemo nailaziti na otpore i protivljenja. Ne samo povremeno, nego baš uvijek. Duhovno putovanje, iskreno i ustrajno traženje Božje volje uvijek sa sobom nosi napore, iskušenja, otpore, protivljenja, kritike, sumnjičenja, zavisti… Sve to može doći iz okoline u kojoj se nalazimo, od nepogodnih prilika i drugih ljudi, često od onih od kojih to najmanje očekujemo ili od onih koji bi nam prvi trebali pomoći. A može doći i iz našega vlastitog bića, iz naše nutrine. To su sumnje, umor, osjećaj nemoći ili uzaludnosti, manjkavo znanje… Sjetimo se najčuvenijeg putovanja koje je opisano u Svetom Pismu, izlaska Božjeg naroda iz ropstva. Koliko su iskušenja morali proći: potjera faraona i vojske, Crveno more, žeđ i glad u pustinji, umor, neprijateljski narodi, zmije… To su izvanjski uzroci. Zatim iskušenja koja se rađaju unutar samoga naroda: nesloge, razmirice, nestrpljivost, zablude (zlatno tele), pomanjkanje vjere u Gospodina i povjerenja u Mojsija…
Mi živimo u grješnom svijetu. Cijeli svijet je opterećen grijehom i zlom, ljudi i priroda. Grijeh prvih ljudi opteretio je ne samo njihove savjesti, nego cijeli ljudski rod i cijelu prirodu. Zato nitko od nas nije pošteđen slabosti, sumnji, muka i iskušenja. Svi smo slabi i svi možemo sami sebi i jedni drugima povremeno ili često biti teret i zapreka na duhovnom putovanju.
Na duhovnom putovanju zapreke nam mogu stavljati i zle duhovne sile koje nećemo moći jasno vidjeti i prepoznati. Što je netko uporniji i vjerniji, to će se zlodusi više upinjati da ga ometaju.
Herod i njegov dvor vrlo su zoran prikaz svih duhovnih sila koje nastoje omesti mudrace koji hoće pronaći novorođenoga Kralja i pokloniti mu se. Što je ovdje još začuđujuće, uz Heroda su pismoznanci i svećenici!? On su upućeni u objavu Svetoga Pisma, znaju za proroštva i znaju ih protumačiti, ali ostaju nepokretni. Nemaju potrebu poći i pokloniti se Spasitelju.
Kada pronalaze Isusa, mudraci padaju ničice pred njim, klanjaju mu se, otvaraju svoje blago i prinose mu darove. Ovdje je svaka riječ, svaka radnja vrijedna naše pažnje: padaju ničice, klanjaju se, otvaraju svoje blago i prinose darove… Mudraci priznaju Krista Bogom, ponizuju se pred njim, klanjaju mu se, otvaraju svoje blago, svoje srce, i prinose ono što je u njemu.
Ovo je vrlo znakovito i poučno za našu vjeru. Može se dogoditi da netko prepozna Božji znak, da ga slijedi, da se odlučno odupre svim otporima i na kraju dospije pred Boga, a onda mu ne da ono najbolje što ima. Ostaje škrt pred njim. Polovičan. Ne iskaže mu klanjanje dostojno Kralja nad kraljevima. I na taj način potpuno iskompromitira cijelo svoje putovanje, cijeli napor koji je do tada učinio. Ima jako puno vjernika koji kalkuliraju s Bogom. Polovično i površno mu se klanjaju, polovično i površno slušaju njegove riječi, polovično i površno izvršavaju njegove zapovijedi, polovično i površno mu se mole… Neka vrsta jeftine trgovine: ja ću Bogu dati nešto, ovisno o tome koliko meni od njega treba, ili koliko moram, jer mi je u glavi da mu nešto moram dati i što mu dam, ostajem bez toga. Kako pogrešno gledanje na Boga? Kako li mora biti srce i pogled na sama sebe čovjeka čiji je pogled na Boga tako nakazan? To je učinak grijeha. Najgore što grijeh nama ljudima čini je to što nam nagrđuje pogled na Boga. Ometa nas da Boga pravo vidimo.
Što je smisao darivanja Boga? Prvo što tu treba kazati, sam Bog naše darove ne treba za sebe. Da su njemu potrebni, ne bi nam ih niti dao, niti bi on onda bio Bog kakvim se predstavlja. Sve što imamo njegov je dar nama i samo onda kada smo spremni sve to u znak zahvalnosti staviti pred njega, staviti u službu ljubavi, onda doista možemo te darove pravo posjedovati. Kada ih škrto i ljubomorno držimo za sebe, mi ih ne posjedujemo nego oni nas posjeduju. Smisao klanjanja Bogu jest u tome da bismo u Bogu pravo zadobili sebe, svoj život i sve blago koje nam je Bog u njemu darovao. Mudraci se klanjaju Isusu, otvaraju svoje blago, kaže pisac Matej, i daruju mu darove.
Zato se zagledaj u svoje srce i propitaj što je to u tebi što te priječi da daš Bogu najbolje što imaš, cijeli svoj život? Taština, strah, sebičnost, neznanje…? U konačnici, uvijek je to slaba vjera, odnosno vjera koja je opterećena grijehom, strahom i zabludama o Bogu.
Nakon toga, upućeni u snu, mudraci se vraćaju natrag drugim putem. Ovo označava duhovnu preobrazbu koju doživi onaj koji traži Boga, slijedi njegove znakove, ustraje u svim iskušenjima, doživi susret s njime te mu se iskreno klanja i daruje. Tkogod je tako susreo Krista on više nije ista osoba i razumljivo je da više ne ide istim putevima niti živi istim starim životom. On je novo stvorenje i živi novim životom, životom milosti i istine.
