Muka Gospodinova po Luki. Lk 22,14 – 23,56
Cvjetnica, godina C
Drama koju nam Cvjetnica nudi povijesna je drama koja se odigrala u Jeruzalemu prije dvije tisuće godina. Isusa, koji se predstavlja kao prorokovani Spasitelj, židovski starješine, iz zavisti i zbog straha za svoje povlastice, osuđuju i prisiljavaju Pilata da ga smakne. Pilat, iako uvjeren da je Isus nevin, kukavički popušta njihovom pritisku te ga predaje da bude na najgrublji i najsramotniji način mučen i ubijen razapinjanjem na križ.
Isus pristaje da bude smaknut. Na to je bio pripravan. Svojim je učenicima više puta navijestio sramotnu smrt ali i uskrsnuće trećeg dana. Pozvao ih da se ne boje i da idu za njim jer će upravo njegova smrt biti otkupiteljska žrtva za spas svijeta. On na nju pristaje iz poslušnosti svom nebeskom Ocu koji ga je poslao k nama da nas spasi od ropstva grijeha i smrti.
Čitamo li je na ovaj način, tada otkrivamo da je Isusova muka i smrt nadpovijesna drama u kojoj sasvim jasno iščitavamo univerzalnu borbu dobra i zla, istine i laži, ljubavi i mržnje… I konačnu pobjedu dobra, istine i ljubav. Ta borba se odvija u svemu stvorenom: u prirodi, u ljudskoj zajednici svih naraštaja i vremena, kao i u savjesti svakog pojedinca. Povijesni događaji Isusove osude, muke i smrti njezin su pralik. U njemu sasvim jasno prepoznajemo matricu po kojoj se ta borba događa. Ona nam omogućuje da je jednako jasno prepoznamo u svojoj stvarnosti, u današnjem društvu, u srcima ljudi kao i u vlastitom biću. I da u njoj po Isusovu primjeru ostvarimo pobjedu.
Prvi dio obreda Cvjetnice slavi Isusov svečani ulazak u Jeruzalem. Obred se sastoji od blagoslova maslinovih grančica, navještaja evanđelja, ove godine je to iz Evanđelja po Luki, i svečane procesije. Židovski narod željno je iščekivao obećanog Pomazanika. Uvjereni su da je to Isus iz Nazareta i da će on obnoviti Davidovo kraljevstvo. Radosno ga dočekuju kada ulazi u Jeruzalem uoči Pashe. Kliču mu: „Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!“
Međutim, Isus u Jeruzalem ulazi na magarcu i u pratnji svojih učenika. Time želi podsjetiti na zaboravljeno Zaharijino proroštvo (Zah 9,9-10). Zaharija naviješta kralja koji će biti ponizni knez mira, pravičan i pobjedonosan. Jahat će na magarcu u pratnji golorukih učenika, a ne na bojnim kolima okružen konjanicima. Ipak, njegova vlast će se proširiti do rubova zemlje.
Već u ovom prilično grotesknom prizoru uviđamo nepomirljivu razliku između onoga što Isusovi pristaše očekuju i onoga što on hoće donijeti. Tu se nazire drama u kojoj će se odigrati potpuno drugačiji prizor. Poklici radosti vrlo brzo će potpuno zanijemjeti, a prolomit će se vika, psovka, klevete, osude, proklinjanja najgore vrste… Tu će se razotkriti sve zablude, strahovi, grijesi i licemjerja njezinih sudionika. O tome slušamo u izvještaju o Isusovoj muci, koji slijedi po završetku procesije.
Luka Isusovu muku prikazuje kao patnju pravednika, koji s pouzdanjem u Boga nevin trpi od ruku zlikovaca, a koju su proročki nagovijestili prorok Izaija (prvo čitanje) i Psalam 22. Dok nas Pavao poučava da je Isus upravo poslušnošću do smrti na križu zaslužio da mu se kao Spasitelju i Gospodinu klanjaju svi nebesnici, zemnici i podzemnici (drugo čitanje).
Oko Isusa su različiti sudionici ove drame: učenici, Juda, Petar, narod, veliki svećenik, narodni starješine, svećenici, farizeji, stražari, Pilat, Herod, Baraba, vojnici, Šimun Cirenac, jeruzalemske žene, razbojnici, prolaznici, žene pod križem, rimski satnik, Josip Arimatejac i drugi. Isusova ustrajnost u pravednosti i poziv svima da se po njezinoj mjeri obrate nikoga od njih ne ostavlja ravnodušnim. U susretu s njim svi oni su prisiljeni zauzeti stav i tako razotkriti svoje pravo lice. Otkrivaju nam se ljudske zablude, strahovi, pokvarenost, religijsko, političko i moralno licemjerje, ljudska pohlepa i zloća, zloupotreba svećeničke i političke moći…
Njegovi učenici u njemu vide priliku za vlastiti probitak. Kunu mu se u vjernost do smrti, ali kada surova zbilja Velikog petka razbije njihove puste iluzije, oni bježe. Petar kukavički tri puta niječe da ga poznaje. Juda ga izdaje za šaku srebrnjaka.
Narod koji ga oduševljeno pozdravlja kao Sina Davidova očekuje da će ih bez njihova truda i žrtve lišiti nepravde i neprijateljstava. Kada ih on poziva da se prije svega zabave sobom i svojim grijesima, da se obrate, oni se okreću protiv njega i njihov poklik Hosana! pretvara se u osudu Raspni ga! Među narodom se posebno spominju Šimun Cirenac i jeruzalemske žene. Šimun Cirenac je prisiljen nositi Isusov križ. Jeruzalemske žene plačem i sažalijevanjem prikrivaju svoju sljepoću da uvide stvarni uzrok Isusove patnje.
Svećenički glavari, pismoznanci i farizeji, iako su dobro znali da on od Boga dolazi i da njegova znamenja pokazuju kako se po njemu ostvaruju mesijanska proroštva, u tobožnjoj brizi za narod optužuju ga da je bogohulitelj i prisiljavaju Pilata da ga razapne, dok je pravi razlog njihove mržnje silna zavist i strah za vlasti i povlastice koje su imali u narodu.
Pilat je čovjek od vlasti te posjeduje svu vojnu i političku moć da uspostavi pravdu i pravo. Sasvim je uvjeren je da je Isus nevin. Ipak iz straha od neugodnih posljedica za sebe ne usuđuje se osloboditi ga, već najprije pokušava različitim manevrima skinuti sa sebe odgovornost, oklijeva, šalje ga Herodu, pokušava iskoristiti blagdan da ga pusti, pa, kada to ne uspijeva, predaje ga da bude najsramotnije i najokrutnije pogubljen.
Herod, onaj koji je dao ubiti Ivana Krstitelja, tašti beskičmenjak, od njega očekuje čudo i, kada ga ne dobije, izruguje s njime, pa ga ponovno vraća Pilatu. Ni njemu nije do pravde niti želi preuzeti odgovornost.
Jedino žene, koje su ga pratile iz Galileje i posluživale mu, ostaju mu vjerne do kraja. Ne mogu ga izbaviti od muke, ali svojom prisutnošću iskazuju mu svoju privrženost. One kao da naslućuju da sa smrću i polaganjem u grob ne završava Isusovo spasenjsko djelo.
Isusova muka je na povijesnom planu završila. U otajstvenom redu vjerujemo da je njome zlo svladano, grijeh ispran, smrt uklonjena… Temelji kraljevstva nebeskog su postavljeni. Međutim, u našoj stvarnosti Isusova muka ne prestaje trajati jednako okrutna, jednako apsurdna, s jednako različitim sudionicima… Jedan od njih sam i ja. Zato me ona poziva da je prepoznam u svom vremenu, u društvu u kojem živim i u vlastitoj savjesti. Pozvan sam zapitati se koji stav ja sam zauzimam pred Isusom pravednikom. Koga od ovih likova utjelovljujem, kada i u kojoj mjeri? Kada sam Juda, kada Petar, kada Kajfa, kada Pilat, kada svjetina, kada desni a kada lijevi razbojnik?
Zanimljivo je da u Lukinom prikazu jedini koji se otvoreno stavlja na Isusovu stranu, jedini koji mu na križu razapetom bezrezervno vjeruje, jest desni razbojnik. On priznaje da je po pravdi osuđen, kori svoga druga, lijevog razbojnika, zbog toga što se Boga ne boji, i ispovijeda vjeru da mu Isus svojom smrću na križu može priskrbiti spasenje u svome kraljevstvu. Isus ga nagrađuje obećanjem da će još danas biti s njime u raju.
Da, trebamo se doista ugledati na ovoga razbojnika.
